A 5.4.DIE PRESSE.KOLIKO JE JAK MILOŠEVIĆ?

AUSTRIJA DIE PRESSE 6. IV. 1999. Stranka, vojska, tajne službe: koliko je jak Milošević? "Hoće li Miloševića srušiti, ako hoće, tko će to učiniti? Hoće li druge postaviti u prvi plan i dirigirati iz pozadine? Daje li politički sustav uopće mogućnost zaokreta? Oporba u Beogradu koja je Miloševiću još prije dvije godine osporavala vlast, uglavnom je nestala. Jača od svih političkih argumenata jest sugestija činjenica: neprijatelj je onaj tko na našu zemlju baca bombe, a ne naša vlada koja nas je dovela u taj položaj. Još prije početka NATO-vih napada oporba je u Srbiji bila zamalo mrtva. U svibnju prošle godine ukinuta je autonomija na sveučilištima, svi su profesori morali potpisati nove ugovore ili su bili otpušteni. Jedan pristaša ultrancionalista Vojislava Šešelja postao je dekanom filozofskog fakulteta u Beogradu. Zatim su na red došli mediji: usvojen je restriktivan zakon kojega je novi ministar informiranja Aleksandar Vučić, pripadnik Šešeljeve stranke, odmah obilno primijenio. Već u listopadu zatvorena su tri dnevna lista i pet radijskih postaja, uglavnom stoga što su, kako je rečeno, među stanovništvom širili defetizam. Režim je u saveznom parlamentu sa srpskim i s nekoliko crnogorskih glasova dobio solidnu većinu. Predsjednik federacije je Slobodan Milošević. Stabilna je i većina na koju se Milošević može osloniti u srpskom republičkom parlamentu. Takozvani 'lijevi blok' kojega tvori sa strankom svoje žene Mire Marković, ima 110 od 250 mandata. Tu su još i 82 mjesta radikala Vojislava Šešelja. 45 zastupnika srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića samo su formalno u oporbi. Budući da su demokrati bojkotirali zadnje izbore, u parlamentu sjedi svega nekolicina stvarnih protivnika režima, primjerice autonomistička koalicija za Vojvodinu, koja se hrabro suprotstavljala mnogim represivnim zakonima u zadnjoj godini dana. Treba držati isključenim da bi u jednom od parlamenata mogao izbiti ustanak protiv Miloševića. Središte moći u zemlji tvore dvije najvažnije vladajuće stranke, Socijalistička stranka Srbije i takozvani 'jugoslavenski lijevi', kratko JUL, te policija i tajna služba. Milošević je posljednjih mjeseci stvorio imunitet na sve moguće pokušaje puča. U jugo- lijevima to uopće nije bilo potrebno: ta stranka već tri godine ima ulogu predsjednikove avangarde. Njezinu jezgru čine vojni časnici, odani Miloševiću. Jugo-ljevica može iznad granice svojeg biračkog udjela od 5 do 6 posto, postavljati ministre i obnašatelje visokih dužnosti. Ona je nešto poput pretorijanske garde obitelji Milošević. Sa Socijalističkom strankom Srbije, čiji je predsjednik Slobodan Milošević, ne može se uvijek tako lako postupati. Ona gubi članove i prestara je, ali okuplja niz pokrajinskih knezova koji imaju svoje vlastite ambicije i koji točno naslućuju gdje će se njihovi interesi sukobiti s Predsjednikovim. Spor oko rezultata općinskih izbora 1996. bio je srž sukoba između Miloševića i njegove stranke: smijenjeni lokalni uglednici iskoristili su svoje veze s pravosuđem, kako bi se poništenjem izbora opet uspeli na svoje izgubljene položaje. Milošević kao predsjednik nije mogao podnijeti toliku samovolju i na posljetku je dao za pravo oporbi. Iz crnogorske Socijalističke stranke proizišao je Đukanović, odlučan reformist. I u Socijalističkoj stranci Srbije uvijek ima sukoba. Zadnji se mogao primijetiti u Rambouilletu, kad je srpski predsjednik Milan Milutinović došao u sukob s vicepremijerom Ratkom Markovićem oko javne predodžbe srpskog položaja. Posve hijerarhijski sustav ni savez komunista iz kojega je stranka proizišla, nikada nije bio: još je Titova stranka bila obilježena malim, uglavnom regionalnim središtima moći, koja su se međusobno odmjeravala u stalnim svađama. Milošević je uvijek držao potrebnim oštro posezati u stranačke gremije. U jesen je smijenio zamjenika predsjednika stranke Milorada Vucelića. Najveća opasnost puča ne prijeti iz stranke, nego iz tajne službe. I ona je jakog čovjeka iz Beograda pravodobno isključila. Krenula je od Jovice Stanišića, direktora državne službe sigurnosti, osobe koja je u javnosti jedva bila nazočna, ali kojoj su u upućenim krugovima pripisivana skoro nadljudska svojstva. Stanišić je bio čovjek prljavih trikova. Većina finta s kojima je Milošević među kolegama širom svijeta stekao stanovito divljenje, mogla bi potjecati iz njegove kuhinje otrova. Stanišić je u bosanskom ratu sređivao odnose između Beograda i bosanskih Srba, smislio velika povlačenja srpske strane prije Daytonskog sporazuma, na njegov račun navodno ide i veliki dio raskola srpske oporbe. Vojska napokon do listopada ni poslije tri temeljita čišćenja nije bila pod potpunim Miloševićevim nadzorom. Još su 1990. Miloševićevi odanici čistili jugoslavensku narodnu armiju, nasljednicu legendarne Titove oslobodilačke vojske, od federalno usmjerenih titoista a ponajprije od preostalih nesrba. Poslije prvog vala bosanskoga rata 1993. Milošević je brojnim premještajima iznova uzeo vojsku pod nadzor: novi šef glavnog stožera postao je Momčilo Perišić koji se 1991. za tu zadaću preporučio gađanjem nenaoružanoga hrvatskoga grada Zadra. Proteklog listopada Perišić je morao otići. (...) Nasljednik tvrdoglavog Perišića postao je Dragoljub Ojdanić. Dotadašnji se zapovjednik prve armije u Užicama na jugu Srbije u sukobu s Crnom Gorom htio vojno umiješati. Po nekim je glasinama iz Beograda navodno već pokrenuo jedinice, ali ga je Perišić energično opozvao. Ojdanić je slovio kao kandidat jugo-lijevih. To govori u prilog činjenici da nije najradikalniji, ali je najodaniji - a time više od drugih spreman dopustiti da njegove jedinice uništi NATO. Ne bi bio prvi srpski časnik koji je posljednjih godina preuzeo čin 'generala povlačenja'. Ranog ljeta 1995. Milošević poslao je generala Milu Mrkšića u srpsku krajinu kako bi tamošnju vojsku pripremio da se što je moguće elegantnije povuče pred Hrvatima. U rujnu iste godine zloglasni se Ratko Mladić navodno podvrgnuo operaciji bubrežnih kamenaca u Beogradu, dok su hrvatske i muslimanske jedinice gonile pred sobom njegove vojnike. Razlog brojnih političkih smjena koje je Milošević poduzeo u posljednjih pola godine, nije borba do posljednje kapi krvi, nego maksimalan nadzor. Milošević se nije začahurio, naprotiv: vjerojatno će opet sve opcije držati otvorenima" - piše među ostalim Norbert Mappes-Niediek.