US IHT 31.III.ZA PREKID INTERVENCIJE

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 31. III. 1999. Zaustavite bombardiranje i dogovorite mir "Utvrđena je svrha NATO-a na Kosovu bila spriječiti da se humanitarna kriza razvije u humanitarnu katastrofu te da se nestabilnost u Europi proširi. Njegovo je djelovanje donijelo suprotne učinke", piše Frederick Bonnart. "Želimo li prestanak krvoprolića, ponovno uspostavljanje civiliziranog ponašanja i opstanak NATO-a kao vjerodostojne organizacije, NATO mora prekinuti ovaj lanac događaja. On ima dva izbora: početi posvemašnji rat protiv Srbije ili pronaći novo političko rješenje. Vođe NATO-a opetovano su ponavljale da su sve mogućnosti otvorene. Obje su strane to čule. Jedna je u to vjerovala a druga nije, ali su obje na tome zasnivale svoju politiku. Radikalni elementi u OVK ojačali su svoje napade da bi izazvali masovne reakcije za koje su vjerovali da će potaknuti posredništvo NATO-a. G. Milošević je nastavio svoju akciju kako bi izolirao kosovske pobunjenike i čekao je povoljnu priliku. NATO je tada morao popraviti stvar i počeli su bombaški napadi. Zatim je g. Milošević poslao svoje ubilačke vodove da odrube glavu vodstvu i započnu mnoštveno izbacivanje Albanaca iz određenih područja u pokrajini. Izbjeglice pristižu u susjedne zemlje, koje traže pomoć. Humanitarna kriza pretvara se u humanitarnu katastrofu. Susjednim su zemljama dana sigurnosna jamstva, no u njima se ljudi dijele na one koji zagovaraju savezničke operacije i one koji im se protive. Miris nasilja je u zraku. U nekima od njih, veliki su se albanski elementi radikalizirali i one su u opasnosti. Dok se bombardiranje nastavlja, mali bi prosvjedi mogli prerasti u eksplozije i neke bi vlade mogle pasti. Akcija NATO-a već je povećala nestabilnost u regiji. Raskid s Rusijom govori još više. Dragocjen odnos između NATO-a i Rusije, koji su obje strane gradile s iznimnom pažnjom, slama se. NATO sad mijenja taktiku i počinje napad na kopnene snage. Napadi iz zraka mogu te snage omesti i umanjiti, no oni sami ne mogu ispuniti obećanje generala Wesleya Clarka da će ih uništiti i razoriti. Za to bi bile potrebne kopnene snage. Predsjednik Clinton i glavni tajnik NATO-a Javier Solana zasad isključuju tu mogućnost, s razlogom. Osim javnog otpora u savezničkim zemljama, potrebne snage nisu pripravne i raspoložive. Od europskih članica NATO-a, samo bi Britanija, Francuska, Turska i možda nova članica Poljska imale dovoljan broj vojnika i spremnost da ih uporabe. Od preostalih većih zemalja članica, samo bi Njemačka i Italija mogle značajno pridonijeti, no njihove vlade ne bi mogle prevladati političke prigovore. Jugoslavenska vojska ima nekih 90.000 naoružanih ljudi, od toga dvije trećine profesionalnih vojnika; pričuvni sastav broji 400.000 ljudi. Ona ima više od tisuću tenkova i jednak broj pripadne opreme. Zračna sila sastoji se od 238 borbenih letjelica i 52 borbena helikoptera. Ljudstvo je dobro uvježbano i veoma motivirano. NATO bi trebao razmjestiti borbenu silu od 200.000 vojnika i pripadajuću opremu. Jugoslavenska zračna obrana možda je umanjena bombardiranjem, no vojska bi se borila i žrtve bi na obje strane bile velike. U sadašnjim okolnostima, to rješenje nije primjenjivo. NATO bi mogao uporabiti zamjensko pješaštvo - pomoći u naoružavanju, opremanju i uvježbavanju OVK-a, kojemu bi pružio zračnu potporu. Zasad se OVK sastoji od malih skupina boraca, različito naoružanih i motiviranih, koje mogu postavljati zasjede, otimati ili ubijati, ili bacati bombe u područja pretrpana ljudima. Sa savezničkom potporom, OVK bi mogao izrasti u veću silu, i uključiti zanesene dragovoljce iz albanskih zajednica u susjednim zemljama. Rezultat bi bio balkanski rat sličan onom na početku stoljeća. Prvotna je strategija bila postupno pojačati pritisak povećanjem bombaških napada, dok g. Milošević ne popusti i ne stigne u Rambouillet da potpiše mirovni sporazum. No on ima vojsku, sigurnosne službe i većinu medija pod svojim čvrstim nadzorom. Njegova vlada pokriva spektar političkih stranaka. Stanovništvo je razbješnjeno zahtjevima i postupcima Zapada u pokrajini koju smatra srpskom. Jasno je da je ta strategija promašaj. Zato se mora potražiti novo političko rješenje. Jedno bi bilo podijeliti Kosovo, čime bi albanska zajednica dobila neovisnu domovinu na jugu i ostavila sjeverni dio u Srbiji. NATO bi mogao ponovno uspostaviti odnose s Rusijom uključivanjem njezine vlade u te pregovore. Samo brzim dovođenjem mira u područje NATO može sačuvati svoju vjerodostojnost."