NJ 31.3.DIE WELT MILOŠ.STRATEGIJA.

NJEMAČKA DIE WELT 31. III. 1999. Strategija Slobodana Miloševića "U ratu protiv Miloševića djeluju dvije suprotne strategije s nepoznatim ishodom. Na temelju zaključka svojih političara i protiv savjeta vojnih časnika, NATO pokušava srpskog vođu zračnim operacijama prisiliti na mir. Slobodan Milošević odgovara ratnim lukavstvom kineskog povjesničara Sima Qiana iz 145. godine prije Krista: opkoliti Wei da se spasi Zhao. Ratno lukavstvo Sima Qiana odnosilo se na dvije države, no u prenesenom se smislu može primijeniti na aktualno stanje na Balkanu. Dok diktator NATO-ve napade na svoj vojni potencijal (Zhao) prihvaća gotovo mirno, nožem i sjekirom pustoši mirovni objekt suprotne strane (Wei), Kosovo. Mrsi NATO-vu strategiju, oduzima joj važan dio svrhe i u neprijateljski tabor unosi nesigurnost. Ako se povijesnu sliku koja je u ratnim školama poučan primjer, prevede na suvremen vojni jezik, pokazuje se nerazmjer između zračnog rata NATO-a iz udaljenosti, saveza kao rođene pomorske sile, i kopnenog rata kontinentalnih snaga, u balkanskom slučaju derivata u obliku terorističke gerile. XX. stoljeće susreće se sa XVII. Jer ono što Milošević radi, taktika je i strategija Tridesetogodišnjega rata: pokrajina kao talac, palež i uništavanje stanovništva - Europa prije Westfalskog mira. Neistovremenost ratnih oblika, nepoznata u Prvom svjetskom ratu, u Drugom se može primijetiti (Rusija, Jugoslavija), u hladnom je ratu izgubljena iz vida. U to je vrijeme čak konvencionalni rat - zbog atomskog oružja koje je ugrožavalo egzistenciju - 'protjeran u stražnji kut međunarodnog sustava', kako piše izraelski strateg Martin van Creveld. No tamo, u 'kutovima', bijesno je primjerice na Bliskom istoku, iako pod ograničavajućim skrbništvom velikih sila. Od svršetka hladnoga rata širi se i u Europi. Vojno vodstvo NATO-a upozorilo je na to politiku poslije početka balkanskog interregnuma 1992. Uzimanje talaca i uništavanje pokrajina i ljudi dovodi atlantski pomorski savez u položaj (suvremenog) dinosaura koji je upao u mravinjak mrava ratnika. Balkanom - to su znali časnici prije nego što je o tomu pisao Samuel P. Huntington - protječe kulturna granica. Narodi su stariji, 'narodniji', naučeni na mržnju, prkosni i ponosni. Ne pokoravaju se teoriji o ljudskim pravima. Oni koji ne žele upasti u klopku ratnog lukavstva 'Opkoliti Wei da bi se spasilo Zhao', moraju smirivati razoružavanjem i zauzimanjem, jer to nije dovoljno za stvaranje novog balkanskog poretka. Te se posljedice političari boje - čini se previše neumoljivom. Uz to NATO je u položaju da pojačava bombardiranje, dok Milošević kosovske Albance veže za tenkove. Želi onemogućiti opsadu Beograda time što napreduje u regiji Kosova, gdje neprijatelj može voditi samo taktički zračni rat. Drugom taboru nameće raspravu o kopnenim intervencijskim snagama kojih nema. Treba ih sastaviti, dovesti, razmjestiti, a u borbu bi mogle stupiti najranije za tri do četiri mjeseca: premalo, prekasno. U Washingtonu, u glavnim gradovima NATO-a, u Bruxellesu, izrazi lica se sleđuju. Plan političara da Miloševića na način pomorske sile prisile na sporazum, ne ostvaruje se. Rambouillet je mrtav. Bilo je ne samo predvidljivo, nego od Srebrenice, a i puno ranije i poznato, da će Zhao regiju Wei uzeti kao taoca. Ne postoji nepoznato ratno lukavstvo. Milošević je vojno odsječen, Zapad svoje sinove neće poslati na bojište, njegove štićenike ubijaju. Taj rezultat ne izgleda dobro. NATO kaže: nema surogata za pobjedu. Milošević kaže: nema surogata za prostor. Pouka dolazi prekasno: ratove za ljudska prava ne može se voditi bez ljudi" - piše Herbert Kremp.