NJ FR-RUSIJA KAŽE NE-29. III.

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 29. III. 1999. Rusija kaže ne "Rusi - tako su mislili neki euforično raspoloženi zapadnjaci poslije pobjede u hladnom ratu - Rusi će doći na koljenima ako postane oštro. Postoji samo još jedna supersila. Rusija je na dnu, treba pomoć i u najgorem će slučaju prosvjed ispisati ćirilicom, za domaću uporabu. Zabluda. Kao dodatak balkanskom ratu, šef vlade Jevgenij Primakov prvog se dana nije ni mogao ni htio pojaviti pred TV-kamerama. Ruski je premijer izbjegao ponižavajući prizor kako moli kredit dok inače poslovno i dalje aktivni domaćin vodi rat protiv starog prijateljskog naroda. Rekao je ne, jedinu riječ koja se još mogla reći. Naglo okretanje na putu prema Washingtonu ima simboličnu snagu. Zapadna politika Moskve se okrenula. Možda trajno. Mnogi u Rusiji, među njima nosive skupine koalicije Dume koje podupiru Primakova, drže da je njihova zemlja podvrgnuta nizu poniženja. Vjerujući u uzajamnost u tom smislu, Mihail Gorbačov pristao je na slom sovjetske zone moći u Europi. Morali su pristati i zbog unutarnjopolitičkih, socijalnih i gospodarskih razloga, no moglo je biti drukčije. Ratnog plijena se odrekao, on više nije bio objekt događaja. Zadnji sovjetski predsjednik, njegovi ruski i neruski nasljednici, pouzdali su se u zapadno-kapitalističke stolare i ostavili svoj namještaj koji sada čudno izgleda u sobi. Drukčije rečeno: kapitalizam je u svojem ruskom nastupu stavio najstariju, najokrutniju, najružniju karakternu masku koju je mogao pronaći u fundusu pod rubrikom ' XIX. stoljeće'. I sada je dosta. To se uklapa u neke teorije o urotama. S jedne strane. S druge strane to upućuje na kontraproduktivnu praksu. Zapadna sila i prevelik broj satrapa postupali su s Rusijom kao da nije važna, kao s nepotrebnim priborom svjetske politike i gospodarske globalizacije, što je Moskva prihvatila. Traženi mandat UN-a za - tako reći - rješavanje pitanja Srbija / Kosovo postao je bespredmetan, zaobiđeno je suodlučivanje Moskve koje se moglo svesti na riječ njet. Izostao je ipak ne posve besmislen pokušaj uporabe ruskog umirujućeg utjecaja na srpsko-nacionalističke musoliniste, koji bi u slučaju neuspjeha (svakako predvidljivog) Rusiju mogao pridobiti kao ozbiljnog saveznika za nešto sasma drugo. Čak i za stolom G-8, Rusija sjedi poput stranog gosta kojemu i juhu poslužuju protiv volje. Tom se postupku, koji grubo narušava odnose snaga u svijetu, ne bi mogla prikloniti ni u biti stabilna struktura vlade u Moskvi. Struktura nije stabilna. Bolesni predsjednik, vlasnik jakog položaja kojeg više ne može koristiti, ne može je držati na okupu u teškim vremenima, pogotovo ne za kriza. Premijer koji obavlja dužnost broja jedan, stalno mora biti spreman na opoziv, čak i onda ako je prijeko potreban na dužnosti. Podređeni vuku jedno uže - u dva različita smjera. Ruska je kriza duboka. Zbog opisanih okolnosti oštrije će ući u svijest. Osim toga ratna djelovanja protiv Miloševićeva sustava sežu do rastavljanja suverene države na sastavne dijelove, nepoštivanja međunarodnoga prava. Rusko državno-javno mišljenje tako argumentira. Poslije rata u Čečeniji taj je argument bljutav. Sukob između državne sile i ljudskih prava, represije i civilnog društva plamti na Kosovu kako je već plamtio na Kavkazu. U čečenskom slučaju 'Zapad' je rješenje prepustio Rusiji kao 'unutarnju stvar'. Slučaj nije riješen. Moglo bi ga se, postoji sumnja, instrumentalizirati. Čuju se aluzije. Je li se 'imperijalizam', je li se SAD, i to ne preko NATO-a, vratio na roll-back stazu Dullesova doba? Nacionalističko-komunistički smjer ne propušta postaviti to pitanje. Rusija je rekla njet, odnosi između te zemlje i NATO-a, proširenog za tri bivše ruske saveznice, za početak su uništeni. Primakovljeva vlada nije slobodna: njezin položaj ovisi o komunističko- nacionalističkoj većini u državnoj Dumi. Ta većina reagira i agitira. To se vidi i po ruskom ne. Ipak: može li se to izdržati? Ne trajno. Ne ponajprije zbog budućnosti europske sigurnosti. Naravno: 'ali' koji logično slijedi, mora se europski formulirati. Moskva će, čim bude mogla, zamoliti za svoje usluge u dovršavanju balkanske krize. Tada će, budući da je Europi potrebna zbog ostatka mira, iznova graditi partnerstvo, čim Rusija bude, opet dragovoljno, mogla reći da" - piše Karl Grobe.