NJ SZ-UBOJSTVA TIRANA-27. III.

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 27. III. 1999. Ubojstva tirana "Vremena vape za osvetom. Dok padaju bombe na Jugoslaviju, neki možda razmišljaju nije li bilo drugih mogućnosti rješavanja sukoba. Ne treba odmah pomišljati na davno doba kad su neprijateljski plemenski poglavice rješavali sukobe međusobno: Clinton i Milošević oči u oči sa svojim štitovima - kakva slika! Ne. Od antike tirane su ubijali i to opravdavali - često s golemim uspjehom. Pravo na otpor u njemačkom temeljnom pravu pojašnjava se kao kasni odraz te praeuropske zamisli. Zašto dakle ni jedan pravednik nije uperio oružje na Sadama Huseina, Gadafija, Miloševića i te tirane i pripadajuće tlačiteljske sustave uklonio s ovoga svijeta? Pravednik koji bi se mogao opravdati otprilike ovako: 'Došao sam do zaključka da tog čovjeka treba ubiti prije nego što su me zamolili da sudjelujem u uroti i molio sam Boga da mi pripadne čast da tog tiranina kaznim zbog njegovih grijeha.' Tako je govorio jedan od atentatora koji su 1981. Anvara el Sadata otpremili na onaj svijet. Ubojstvo tirana nešto je drugo nego atentat koji obavi CIA, Mosad ili neka druga specijalizirana tajna služba. Od antike do pariškog skolastika Jeana Petita - od njega potječe najgrublje opravdanje ubojstva tiranina - svi su bili suglasni da ubojstvo tiranina može počiniti samo pripadnik pogođenog naroda. Sve drugo bilo bi nedopustivo miješanje. Ubojstvo Sadama, Gadafija ili Miloševića ne može se sa sigurnošću povezati s tim da će njihovi narodi slaviti SAD kao osloboditelja. Stoga se zapadni političari nadaju da će takve vlastodršce smijeniti oporba u vlastitoj zemlji... Ubojstvo tirana prati metafizički potez, pretpostavlja svijest o spasu. Tako piše u Camusovoj drami o ubojstvu tiranina 'Pravednici' (1949.). Sveta revnost, socijalna utopija, nada u promjenu stvarnosti čine, što je uobičajeno od antike, opravdanje ubojstva ruskog velikog kneza Sergeja, koje Camus drži nužnim i zakonitim. Ipak: možemo li danas doista biti sigurni da će s Miloševićem, Sadamom ili Gadafijem doista nestati i njihovi teroristički sustavi? Bi li moglo ikada biti tako? Ubojstvo tiranina, u to nitko ne sumnja, jest ubojstvo - o ubojstvu u nužnoj obrani nikad se ne govori. (...) No tko je pravi tiranin? Je li Indira Gandhi koju su 1984. ubila dvojica tjelesnih čuvara bila nasilna vladarica u strogom smislu riječi? Jesu li to Fidel i Arafat koji su preživjeli već više atentata? Ili su, izazovno pitano, tirani bili Martin Luther King, Mahatma Gandhi, John F. Kennedy, Rabin, Kurt Eisner? Njihovi atentatori bi to potvrdili - često suprotno od široke javnosti. Dakle, je li netko tiranin, ovisi o individualnom političkom stajalištu. No tko će u današnjem pluralizmu, fanatici izuzeti, svoje političko stajalište nepopravljivo potvrđivati ubojstvom? (...) No pravi tirani znaju da su omraženi pa se vrlo dobro štite. Imaju dvojnike i okruženi su sjajno uvježbanim sigurnosnim kordonom. Stoga atentati uspijevaju zamalo samo ako su iz kruga sigurnosne ekipe (Indira Ghandi, el Sadat) dok je ljudima izvana, uključujući tajne službe, gotovo nemoguće doprijeti do objekta njihove mržnje. Slučaj Trockoga jasno pokazuje Staljinove teškoće da se riješi protivnika. Zbog svih tih razloga čini se nevjerojatnim da bi se sadašnji politički problemi mogli riješiti atentatom. Antika je nepovratno prošla. No zato imamo borbene zrakoplove i projektile. Mogu li oni biti alternativa nekad tako djelotvornim ubojstvima tirana? No, to je posve drugo pitanje" - piše među ostalim Reinhard J. Brembeck.