RU NEZ GAZETA 26.3.RUSIJA-NATO-SRJ

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 26. III. 1999. Gađenje "Kod NATO-a je sve jasno. Odvratno je gledati na ekranu dobro uhranjene, sretne, samouvjerene, bezgrješne gospodare ljudskih života, tobože zabrinute za sudbinu kosovskih Albanaca, kako sustavno, pomoću zračnih udara, ne dolazeći u dodir s neprijeteljem uništavaju državu koja nije uspjela izići nakraj sa svojom nacionalnom manjinom, ali koja nije izvršila nikakvu agresiju. Odvratno je to što oni prolaze bez kazne. Odvratne su rasprave o zaštiti ljudskih prava. Zanimljivo je koliko će naroda pobiti NATO u Jugoslaviji da bi zaštitio prava albanskih separatista na teror? I je li moralno ubijati miroljubive Srbe da bi se 'zaštitili' miroljubivi Albanci? Odvratni su razlozi predsjednika Clintona koji je svojedobno vješto umakao pozivu u vojsku kako ne bi išao u Vijetnam, a sada ga sumnjiče da ovom operacijom želi ublažiti posljedice škandala s Monicom Lewinsky. Prema priopćenjima zapadnih agencija, čini se da odluka o vojnom djelovanju protiv Jugoslavije pomaže Clintonu da izgladi nesuglasice s protivnicima u Kongresu koji traže njegov opoziv. Zanimljivo je, zar ne, koliko će ljudskih žrtava odnijeti Billova želja da od dijela američkog Kongresa dobije oprost za krivokletstvo? (...) Svakako, NATO-u bi bilo draže da raskomada Jugoslaviju i ukloni Miloševića bez rata - prijetnjom silom. No budući da mu to nije uspjelo, bombardirat će. Bit će to i primjer drugima. Uostalom, gađenje izaziva još nešto. U srijedu je list 'Kommersant daily' na prvoj stranici objavio članak u kojemu je optužio Primakova da je kriv što je Rusija izgubila 15 milijarda dolara, kad je odlučio okrenuti zrakoplov nad Atlantikom. Potpora Miloševićevu režimu koji je po duhu blizak njegovu, bila je za Primakova važnija nego potrebe vlastite zemlje', pisao je autor članka. I zaključio: 'Primakov više ne može biti premijerom Rusije, zemlje čije je interese izdao'. (...) Je li Primakov doista osiromašio Rusiju za 15 milijarda dolara, kao što je ustvrdio novinar 'Kommersanta' (imena se ne sjećam, nešto kao Smerdjakov). Na pregovorima s MMF-om bilo je riječi, kao što se zna, samo o 2 do 3 milijarde dolara. Istina, postojao je podatak da će nam MMF dati čak 17 milijarda, podijeljenih u četiri tranše. No to se čini vrlo nevjerojatnim. Svi ostali sporazumi, počevši od odmrzavanja ugovora o uranu, bili su jako nesigurni. Nije bilo nikakvih jamstava da će se oni postići. Stoga je potpuno neopravdano govoriti o takvom iznosu. (...) Je li premijer mogao nastaviti let znajući da će NATO za nekoliko sati početi bombardirati Jugoslaviju? Jasno da nije. Grigorij Javlinski, istina, tvrdi da je Primakov trebao poći u Washington i u Vijeće sigurnosti koje je u New Yorku, kako bi onemogućio NATO-ove udare. Javlinski je, možda, velik gospodarstvenik, ali u diplomaciji očito to nije. Prvo, tijekom Primakovljeva posjeta nije bio predviđen njegov nastup na sjednici Vijeća sigurnosti. Do Primakovljeva polaska iz Moskve, Vijeće nije ni bilo sazvano. A obijati američke pragove, kada je SAD već odlučio olakšati dušu na srpskim objektima, sa zahtjevom da se sazove Vijeće sigurnosti, Primakov nije mogao, ako se nije htio izvrgnuti međunarodnom ruglu. Uzalud nastupiti u Vijeću, unaprijed znajući rezultat, također nije mogao. Drugo, dolaskom u SAD, pošto su mu jasno dali do znanja da će bombardiranja biti unatoč ruskom protivljenju, Primakov bi se doveo u iznimno ponižavajući položaj. Amerikanci bi se držali programa posjeta i najvjerojatnije bi odustali od rasprave o NATO- ovoj operaciji. Na koncu bi se naš premijer možda vratio iz Sjedinjenih Država s nekoliko milijarda od MMF-a koji bi se odmah potrošili za vraćanje duga istom MMF-u, ali ne bi mogao gledati drugima u oči, jer je dobio novce za svoju malodušnost. Primakov nije htio biti takav čovjek i, čini mi se, da nije ni mogao. Treće, Primakov je u pravu kada kaže da je na pregovorima s MMF-om riječ o jednome, a glede Jugoslavije o drugome (iako, naravno, među njima postoji tajna veza). Teško da će udari po Jugoslaviji uvući Rusiju u rat, unatoč tomu što Srbi očekuju našu pomoć. Naše sadašnje 'mogućnosti' mogu izazvati samo osjećaj gorčine. Pomoć će se najvjerojatnije ograničiti na političke poteze kao što je opoziv našeg vojnog predstavnika pri NATO-u, obustava sudjelovanja u programu 'Partnerstva za mir' (u kojemu se i tako malo toga poduzimalo), prosvjedi u Vijeću sigurnosti UN-a, izjave Borisa Jeljcina koji se u toj prigodi čak pojavio u Kremlju (eto, on je naš prvi 'primjereni odgovor' dušmaninu) i beskrajnim sjednicama naših vojnih dužnosnika koji će raspravljati o 'znatnijem pojačanju' naših vojnih postrojba kao odgovoru na NATO-ovu agresiju (želio bih samo da se Boris Nikolajevič manje naginje nad kartu vojnog djelovanja, a u svakom slučaju da se skriva od televizijskih kamera. Tako je nastupio kada su Amerikanci počeli bombardirati Irak, pa ga od straha još i sada bombardiraju). Dakle, ako se ograničim na naš odnos prema događajima, novce ćemo i tako dobiti. S nama sada postupaju kao s mirnim luđakom koji se odjednom može razgoropaditi. Svakako da je čvrst, stabilan i predvidljiv Primakov, uza sve nedostatke, prema mišljenju SAD-a, bolji za njih od, recimo, Zjuganova i Iljuhina. Prema tomu, zašto prebacivati odgovornost na njega? Dapače, pred razljućenom Rusijom Washington se našao pred izborom - ne mariti za Ruse ili nastojati barem malo popraviti štetu koja je nanesena obostranim odnosima. Čini mi se da će se odlučiti za ovo drugo. Kako god bilo, ministar financija Robert Rubin već je izjavio da se nesuglasice u svezi s Jugoslavijom neće odraziti na stajalište SAD-a prema financiranju Rusije od MMF-a. Osim toga, svoju ulogu moraju odigrati i trgovinski interesi samog MMF-a. U povijesti Fonda još nije bilo takvog slučaja da država koja posluje s MMF-om, proglasi svoj stečaj. To bi u biti bio potpuni poraz politike Fonda kojega na Zapadu i tako napadaju zbog nesposobnosti i nedjelotvornosti. Nije slučajno da u subotu sam Camdessus dolazi u Moskvu da se susretne s Primakovom. I na koncu, o našem odgovoru. Njega mora biti, samo ne treba govoriti o 'primjerenim odgovorima'. To što danas možemo poduzeti, svakako će biti neprimjereno onome što čini NATO u Jugoslaviji. U takvim je slučajevima Sovjetski Savez (Sueska i Karipska kriza) prijetio primjenom nuklearnog oružja. Taj zadnji dokaz kojim raspolažemo, jedini bi mogao otrijezniti NATO. No ne trebamo ga primjenjivati. Zato što nismo Sovjetski Savez i zato što se takva prijetnja može primijeniti samo ako je izravno ugrožena naša sigurnost. Sada nam preostaje da se nadamo kako će NATO-ova operacija doživjeti neuspjeh, ili će izgubiti na snazi, te trebamo nastojati na upravo takvom završetku. Također se moramo ozbiljno zamisliti kako je Rusija došla u ovakve prilike. Ili se moramo odreći uloge velike države, ili shvatiti da nema velike države s trulim režimom, polumrtvom vojnom industrijom i vojskom koja može izgubiti svaki rat. Ako jugoslavenski rat potakne budućeg predsjednika da podigne našu zemlju iz razvalina, onda će on barem malo koristiti našoj povijesti", piše Aleksej Konstantinovič Puškov, autor i voditelj televizijske emisije 'Post scriptum', član Predsjedništva vijeća za vanjsku i obrambenu politiku.