RU-NEZ.GAZETA 23.3.RUSKA KRIZA

RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 23. III. 1999. 15. travnja ili malo prije Vitalij Tretjakov piše o političkim prilikama u Rusiji: "U nas se puno govori, puno radi i puno piše. Svaki put kad se događaju doista važne stvari, svi koji govore, rade i pišu bivaju iznenađeni. No to ipak ne znači da nitko ne zna istinu o onome što se događa - neki je zacijelo znaju. To znači da oni koji znaju istinu, šute i rade. A oni koji je ne znaju, govore i rade na 'Izjavi o društvenoj stabilnosti i građanskom miru' (ili kako se već zvao taj papirić) o parafiranju kojega su nam veselo priopćila 'tri Olega', koji doista bolje razmišljaju utroje. Ponašanje političara, izjave u glasilima, i što je glavno - stvarni tijek događanja u Rusiji u ovome času - neopozivo potvrđuju da vrlo vjerojatno stojimo na pragu državnoga prevrata koji će se dogoditi (nije neizbježan, ali će se teško izbjeći) prije 15. travnja - dana kada će Duma glasovati o opozivu predsjednika Jeljcina. Državni je prevrat (u tom ga se smislu ne treba bojati) gotovo neizbježan izlaz iz političke krize (najčešće u društvenom vrhu), ako se ne primijene drugi, zakoniti i 'mirni' načini izlaska iz te krize ili ako ne postoje snage koje takvu krizu mogu riješiti zakonitim i mirnim putem. Zadnjih smo godina doživjeli barem dva državna prevrata (raspad SSSR-a i uklanjanje Gorbačova s vlasti, i događaji iz rujna - listopada 1993.), a još su barem dva bila blizu da se ostvare: zauzimanje vlasti GKČP u kolovozu 1991. i Jeljcinovo uklanjanje s vlasti koje je pokušalo izvesti Vrhovno vijeće u jesen 1993.). (...) Rijetkost je (no i to se u nas događalo - prevrat koncem 1991.) da se, zahvaljujući pasivnoj, ili pače aktivnoj, potpori masa, uz vješto i vrlo brzo potvrđivanje nove vlasti na zakonitim izborima, postignu pozitivni politički ciljevi prevrata (prijelaza vlasti), ali ne i drugi, napose gospodarski ciljevi. A nemojmo zaboraviti da je gospodarska sastavnica jedna od glavnih u našoj sadašnjoj krizi. K tomu, državni je prevrat bolji od građanskoga rata ili revolucije (iako koncem XX. stoljeća one često bivaju 'baršunaste'), i ako iste političke zadaće rješava s 'malo krvi' ili uopće bez krvi. Također je važno što se državni prevrat može provesti i ustavnim putem (jedna od inačica razvoja događaja u Rusiji u tjednima koji dolaze). (...) 15. travnja u Dumi će se raspravljati o opozivu predsjednika Jeljcina, s velikom mogućnosti da lijevi uspiju dobiti potreban broj glasova za pravno pokretanje postupka. Kao uvjet za potpisivanje 'Izjave o stabilnosti', ali i za sve druge bitne promjene na političkoj sceni, komunisti su istaknuli Jeljcinovu dragovoljnu ostavku. Komunistička je stranka RF izjavila da u slučaju ostavke vlade Primakova-Masljukova, kao prvo, neće prihvatiti tu odluku, a drugo, ako se takva odluka prihvati, izvest će ljude na ulicu. Unatoč Predsjednikovoj želji (i želji premijera koji se u ovom slučaju verbalno s njime složio), Vijeće Federacije nije htjelo prihvatiti ostavku državnog tužitelja Skuratova. Odmah nakon toga, u glasilima su zaredale izjave kako će ovih dana Skuratovljev kolega iz Švicarske donijeti u Moskvu nepobitne dokaze ne samo o korupciji najbližih Predsjednikovih suradnika, već i članova njegove obitelji. Za sada, koliko se zna, ni ruski ni švicarski državni tužitelj nisu zanijekali tu vijest, što zapravo znači da je potvrđena. Premijer Jevgenij Primakov nije pobio izjavu da je komunistima obećao kako će dati ostavku ako Predsjednik smijeni s dužnosti bilo kojega njegova zamjenika. Napokon, Jurij Lužkov koji je veoma oprezno i izvanredno selektivno napadao Kremlj zadnjih godina, nastupivši ovoga vikenda u Peterburgu, otvoreno je izjavio da je vlast u Kremlju u stanju agonije. Tako danas imamo prilike koje izgledaju ovako: na jednoj strani barikade - Jeljcin sa sasvim malim krugom najbližih suradnika i mlakom potporom nekih glasila. Na drugoj je Duma, uključujući i njezino vodstvo, veći dio Vijeća Federacije, barem polovica vlade s premijerom koji je izvanjski odan i Predsjedniku, i Dumi, i Vijeću Federacije, što se u ovome času međusobno isključuje, državni tužitelj i, očito, većina njegova ureda te moskovski gradonačelnik. Razumljivo je da je neobznanjeno stajalište čelništva ministarstva obrane, unutarnjih poslova, Federalne službe sigurnosti i FAPSI-ja barem pola-pola. Oni će se na koncu prikloniti jačem... Također je očito gdje se sada usredotočuju snage. Jeljcin je u zamci. On ne može provesti veće kadrovske promjene u svoju korist jer to neće dopustiti Duma i Vijeće Federacije koji se oslanjaju na KPRF. Ali se ne može složiti ni s onim što od njega traži Duma, a zapravo i gornji dom parlamenta na zadnjim sjednicama Vijeća Federacije. Njegova je uprava uništena i demoralizirana, kao i sve manje desne stranke. Vlast i specijalne službe teško će se odlučiti da podupru Predsjednika u tim uvjetima, dođe li do bilo kakvih oštrih poteza protiv Dume, Vijeća Federacije i vlade. To jest, Jeljcin nema snage za protuprevrat. Isto tako nije u mogućnosti pristati na predaju vlasti, jer nakon objavljivanja vijesti o korupciji u njegovoj obitelji, kapitulacija mu ne može služiti na čast. Najustavniji bi način državnog prevrata bio sljedeći. Premijer, predsjednici obaju domova parlamenta, poneki moćnik i državni tužitelj ili bez njega, ali s njegovim papirima (ako oni uopće postoje), dolaze k Jeljcinu i traže da dragovoljno dade ostavku. Očito je da postoji samo jedno jamstvo... Državno tužiteljstvo nije zanijekalo, ali za sada nije ni potvrdilo vijesti objavljene u tisku o korupciji u njegovoj obitelji. A neće ni potvrditi - u tome je vaš spas. (...) Jeljcinovu ostavku može tražiti i gradonačelnik Moskve u savezu s drugima, iako je on zapravo Primakovljev suparnik. Jednom riječju, našao se čitav niz potrebnih okolnosti za takav 'iskren' razgovor s Predsjednikom. Pitanje je opet u tome postoje li ili ne neki papiri i neke činjenice u njima. Ako papiri i činjenice postoje, onda se Jeljcin neće imati iza čega sakrivati. Bez obzira na vlastohleplje i posvemašnji nedostatak bilo kakvih jamstava u svoju korist, on će zacijelo biti prisiljen da se preda na milost i nemilost pobjednika. To znači dragovoljnu ostavku. Tj. pravno nema nikakvog državnog prevrata, već parlamentarni izbori na kojima će komunisti sigurno dobiti apsolutnu većinu u Dumi. Nema tu ni velikih izgleda za Primakova i Lužkova. U tome i jest 'kvaka', kako je volio govoriti Jeljcin u doba svoje snage. Dakle, čini se da ni Primakov ni Lužkov ne bi trebali sudjelovati u tom pothvatu. Jedino pod pritiskom okolnosti ili, jednostavno, priključujući se pobjednicima da ne bi izgubili sadašnju vlast. Uostalom, nije isključeno da nešto nije u redu u čitavoj toj priči. Komunisti promidžbom povećavaju svoj politički uspjeh. Naime, kao političkim protivnicima sadašnje vlasti, njima treba njezina potpuna malodušnost uoči glasovanja 15. travnja kako bi zatim mogli držati inicijativu u svojim rukama do prvih izbora, čak i u slučaju da Jeljcin ostane u Kremlju, Primakov u Bijelom domu, a Lužkov u moskovskoj vijećnici. (...) Očito je što Jeljcin teoretski može učiniti. Nije očito što može učiniti stvarno. No o tome, drugi put."