ALBANIJA IZMEĐU BALKANA I CIVILNOG DRUŠTVA

piše: Ranko Mavrak TIRANA, 23. ožujka (Hina) - Dvije godine nakon potpunog kolapsa državnog sustava Albanije prouzročenog raspadom tzv. "piramidalnih štednih sustava", ta zemlja se još uvijek sučeljava s posljedicama zbivanja iz ožujka 1997. godine.#L# Gotovo milijardu i 200 milijuna dolara izgubili su tada albanski građani, što je dovelo do općeg kaosa u zemlji i u konačnici otpuhalo s vlasti tadašnjeg predsjednika Salija Berišu. Najkonkretnija posljedica koja se i danas osjeća u Albaniji je činjenica da je ogroman broj ljudi naoružan različitim oružjem koje je pokradeno pri provalama u vojna skladišta. Policijska statistika pokazuje da je samo u glavnom gradu Tirani od početka ove godine bilo gotovo 100 ubojstava od kojih niti trećina nije razriješena. "U ovoj zemlji ni danas nema javnog reda", konstatira Beriša koji je danas lider oporbene Demokratske stranke, utjecajne među značajnim dijelom biračkog tijela. U razgovoru vođenom s novinarima u Tirani Beriša otvoreno optužuje sadašnje vladajuće strukture da za dvije godine nisu učinile ništa ozbiljno kako bi se vlast u zemlji uistinu konsolidirala. Sadašnju vladajuću koaliciju socijalista i socijaldemokrata Beriša i danas optužuje da je izvršila neku vrstu državnog udara, koristeći ogorčenost ljudi koji su ostali bez svojih štednih uloga da bi potaknuli nasilje i tako ga svrgnuli s vlasti. "Ključ je u njihovim lažnim obećanjima da će država vratiti narodu izgubljene štedne uloge", kaže Beriša. San o povratu novca uloženog u piramidalne štedne sheme logična je utjeha za ljude koji žive u zemlji velike nezaposlenosti a prosječne plaće iznose između 80 i 100 američkih dolara. Sveučilišni profesor primjerice može računati na plaću od nekih 180 dolara. Siromaštvo Albanije kao nedvojbena posljedica dugogodišnje izolacije koju je nametnuo Enver Hoxha i dalje je vidljivo na svakom koraku a onome tko prvi puta posjeti tu zemlju još je uočljivije zbog nevjerojatnih kontrasta prouzročenih velikim brojem ekskluzivnih restorana i vrlo dobrih hotela u kojima noćenje valja platiti barem koliko iznosi i prosječna albanska plaća. Restorani pak nude veoma dobar izbor kvalitetne hrane, no prosječni stanovnik Tirane teško bi si mogao češće priuštiti takvo zadovoljstvo jer za njega valja izdvojiti između 20 i 30 dolara. Ped takvim restoranima veoma je, međutim, lako vidjeti luksuzne limuzine albanskih registarskih oznaka. Uglavnom su u pitanju "Mercedesi", neki s čistim papirima a neki i ukradeni. Potpuno novi model ukradenog "Mercedesa" u Albaniji se može kupiti za nekih sedam tisuća dolara, naravno uz uvjet da ne pokušate prijeći državnu granicu. Albanska je policija tek prošlog tjedna poduzela prvu veću akciju pljenidbe takvih vozila oduzevši sumnjivim vlasnicima četrdesetak limuzina voženih bez odgovarajućih dokumenata, no o delikatnosti takvih pothvata govori činjenica da je za njih bilo potrebno angažirati i posebne policijske postrojbe. Mafija je riječ koja se u Tirani izgovara kao čarobna formula koja objašnjava sve nelogičnosti koje postoje u Albaniji. Sali Beriša izravno optužuje postojeću vlast da je u sprezi s mafijom i da je svojim postupcima pokatnula korupciju neviđenih razmjera. Predsjednik Albanije Rexep Meidani, sveučilišni profesor fizike koji je desetljećima boravio u inozemstvu, slaže se s konstatacijom kako su organizirani kriminal i mafijaške strukture veliki problem u njegovoj zemlji, ali ističe da su korijeni takvih pojava ipak izvan njenih granica. "Učitelji (mafije) nikada nisu ni bili u ovoj zemlji. Ovdje su samo njihovi učenici", kaže Meidani. Postojeće probleme on vidi kao dio poteškoća s kojima se u proteklih 7 ili 8 godina sučeljavaju sve zemlje u tranziciji i poziva na suradnju tih država kako bi borba protiv ovih pojava uistinu dala rezultate. "Najveća opasnost sljedećeg desetljeća neće biti oružani sukobi nego organizirani kriminal i terorizam različitih boja", ocjenjuje Meidani i iznosi zamisao o uspostavi posebnih policijskih struktura koje bi se time bavile na međudržavnoj razini. Meidani je osoba koja općenito zagovara povezivanje i integracije, uz uvažavanje razlika ali bez poticanja bilo kakve netrpeljivosti. Albanski je predsjednik potpuno atipična pojava u balkanskom okruženju jer se kloni velikih rječi. On otvoreno govori kako su nacionalne države dio prošlosti a civilno društvo zajednička budućnost. Rexep Meidani čovjek je koji nedvojbeno ima viziju budućnosti no do njena realiziranja Albanija će trebati prijeći dugi put. Obrisi pravih socijalnih problema koji tu zemlju očekuju još uvijek se samo naslućuju. Precizne službene statistike nema no procjenjuje se da u Albaniji danas živi između 3,2 i 3,6 milijuna ljudi. Tirana s predgrađima mogla bi brojati oko 700 tisuća stanovnika a proteklih godina taj je grad doživio pravu invaziju iz ruralnih oblasti, prije svega s krajnje siromašnog sjevera zemlje. Prema analizama koje je za svoje potrebe radio ured UNICEF-a za Albaniju, predgađa poput Kamze ili Pasquana povećala su broj stanovnika za gotovo 400 posto, 97 posto radno sposobnih nema nikakav stalni posao, 50 posto obitelji živi ispod donjeg praga siromaštva. U ovom dijelu Tirane samo 44 posto djece ide u školu. "Roditelji ni sami ne vjeruju da škola ima neke svrhe. Oni se stoga odlučuju dopustiti djetetu da prodaje na ulici švercane cigarete jer se na taj način mjesečno može zaraditi između 4 i pet tisuća leka (između 30 i 40 dolara)", kaže dužnosnika UNICEF-a u Albaniji Manuel Fontaine. Tirana ima kazalište i operu no nema niti jednog kina. Djeca i tinejdžeri svoju predodžbu o izvanjskom svijetu uglavnom stječu gledajući televizijski program, uglavnom talijanski. Više od pola milijuna Albanaca od 1990. godine odlučio se emigirati iz svoje zemlje ne videći u njoj nikakvu perspektivu i taj se proces nastavlja. (Hina) rm sb