US LAT 21. III. PRIMAKOV

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 21. III. 1999. Prigoda za demokraciju usred rastuće plime kaosa "Ovoga tjedna Clintonovoj vladi pruža se prigoda da preokrene silaznu spiralu svog odnosa s Rusijom. U ponedjeljak ruski premijer Jevgenij M. Primakov stiže u Washington radi razgovora s dužnosnicima Sjedinjenih Država i MMF-a. S obzirom da su ruska demokracija, pa čak i njezin opstanak, ugroženi - ti bi se dužnosnici trebali uhvatiti u koštac s teškoćama i Moskvi oprostiti dio njezina golemog inozemnoga duga", pišu Peter Reddaway, profesor političkih znanosti na fakultetu George Washington, i Dmitri Glinski, ruski znanstvenik i suradnik istog fakulteta. "(...) Posjet će za Primakova biti težak. Neki su ga komentatori okarakterizirali kao opakog 'bivšeg špijunskog majstora'. No taj mu je nezavidni posao dodijelio Mihail Gorbačov nakon prekinutog čvrstorukaškog puča u kolovozu 1991.; Primakov je bio jedan od samo dvojice članova Vijeća za sovjetsku sigurnost koji se protivio uroti. U to vrijeme, obavještajne su se agencije raspadale, a ruski su demokrati bili na vrhuncu svog utjecaja. Da su oni sumnjali u njegove liberalne vjerodajnice, vjerojatno bi spriječili njegovo imenovanje. Međutim, to je manje važno u usporedbi s jednom presudno važnom činjenicom: Primakov je prvi ruski vođa od 1993. koji uživa široku legitimnost. Osamdeset pet posto Dume glasovalo je za njega, a samo su Kremlj i ultranacionalisti Vladimira V. Žirinovskog bili protiv. S obzirom na nepopularnost njegovih prethodnika, njegovo je imenovanje bilo velik korak prema parlamentarnoj demokraciji. Njegova popularnost u javnosti dosljedno nadilazi popularnost svih drugih ruskih političara. Iako gospodarski rezultati njegove vlade još nisu opravdali taj stupanj povjerenja, njegov moralni kapital, bude li vješto uložen, donijet će velike koristi zemlji u kojoj su očaj i nepovjerenje u političkom sustavu tvrdokorni. Kako Zapad može pomoći Primakovu da uspije? Njemački kancelar Gerhard Schroeder oštroumno je primijetio: 'Stabiliziranje Rusije sad znači stabiliziranje Primakovljeve vlade.' Međutim, ruska demokracija možda nije dovoljno snažna da održi Primakova na vlasti, unatoč njegovoj ustavnoj legitimnosti. Ključni su problem 'oligarhi', kapitalisti financijskog, medijskog i industrijskog sektora koji su oblikovali mnoge gospodarske 'reforme' u Rusiji sredinom devedesetih, kako bi nekažnjeno izmuzli milijarde dolara iz države. Oni su požnjeli svoj posljednji neočekivani dobitak za vrijeme sloma rublja prošlog kolovoza, kad je srpanjski zajam MMF-a djelomično iskorišten za pokrivanje gubitaka koje su njihove špekulacije prouzročile. Od svoga imenovanja, Primakov sprječava lak pristup oligarha državnoj blagajni. Oni ga iz osvete snažno napadaju preko svojih medijskih carstava i njima bliskih političara. Oni stalno predviđaju da će Primakovljev posjet Washingtonu radi ponovnih pregovora o ruskom dugu propasti. Zatim će ih, tvrde oni, predsjednik Boris N. Jeljcin vratiti na privilegirane položaje. Iako većina Rusa mrzi oligarhe, oni tvrde da su im MMF i američka vlada skloni. Radi promicanja tog scenarija, neki putuju u Washington i lobiraju protiv vlastite vlade. Stoga, ako Primakovljev posjet pođe loše, oligarhi i njihovi korumpirani elementi bit će potaknuti u svojim pokušajima da zbace prvu vladu koja se suprotstavila njihovom pljačkanju. Ruska demokracija i gospodarski rezultati i dalje će 'padati', a rast će antizapadno raspoloženje među običnim Rusima. No donese li Primakovljev posjet pozitivne rezultate, to otvara mnoge mogućnosti. Rusija će imati prigodu započeti svoju dugo očekivanu tranziciju iz supermonopolskog, pljačkaškog kapitalizma koji su započele Jeljcinove 'reforme', u djelotvorniji i pravedniji sustav. Primakov bi na posljetku mogao pristati na kandidaturu na predsjedničkim izborima 2000. Njegovi su izgledi za pobjedu dobri. Većina Rusa smatra ga državnikom koji ne stavlja osobne interese iznad državnih. On također predstavlja taj malen, prosvijetljen dio elite koji se suzdržao od sudjelovanja u orgiji zgrtanja kapitala, tako očuvavši svoju neovisnost od kapitalista. Nije vjerojatno da će američka vlada i MMF, nakon što su uložili mnogo političkog kapitala u promicanje reforma i reformista koji nisu mogli uspjeti u Rusiji, sad napraviti veliki zaokret i prigrliti Primakova i njegovu vladu. U svakom slučaju, on ne treba nekritičnu potporu kakva je bila dana njegovim prethodnicima. Osim toga, nema mnogo stvari koje Washington može učiniti u kratkom roku da bi poboljšao stanje u Rusiji, s obzirom na njezino nepovjerenje prema Zapadu. To je rezultat niza zapadnih poteza, od proširenja NATO-a do onog što mnogi Rusi drže namjernim pokušajima da ih se isključi sa zapadnih tržišta. Ta gledišta pridonose tome da Kremlj podupire zemlje poput Srbije, Irana i Iraka. Postoji, međutim, jedan veliki doprinos koji Zapad može - i treba - učiniti iz moralnih kao i pragmatičnih razloga. Ruski inozemni dug ne može biti otplaćen bez izazivanja društvenog sloma. Značajan dio duga uključuje zajmove koje su Jeljcin i drugi političari isposlovali da kupe potporu i ostanu na vlasti. Predsjednički izbori 1996. bili su tipičan slučaj. Otpisivanje barem dijela tih zajmova pomoglo bi odvratiti kaos. To bi bilo i moralno ispravno. (...) Pitanje oprosta duga za siromašne zemlje sve se više prihvaća. Katolička Crkva i svjetski vođe poput britanskog premijera Tonyja Blaira, pa sad i predsjednika Clintona, pozivaju na žurnu i široku akciju. U Rusiji, brdo duga miješa se sa zlokobnim prijetnjama političkim slomom i nuklearnom proliferacijom. Uzeti zajedno, oni ugrožavaju čitav svijet, ne samo jedno područje. Oprost duga također bi Rusima dao neku odštetu za razbijena očekivanja iz 1991. - 1992. da će njihova zemlja uskoro biti punokrvan sudionik na svjetskim tržištima i u svjetskim ustanovama. To bi ruskom narodu vratilo neku nadu i popravilo zapadnu politiku koja je poticala antiamerikanizam. Tijekom vremena, ona bi američkim interesima služila bolje od uzaludnih i štetnih pokušaja da se Rusija oblikuje prema američkoj slici."