NJ 20.III.SZ:GREŠKE AM.VANJSKE POL.

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 20. III. 1999. Amerika i problem hegemonije "U američkom ministarstvu vanjskih poslova govore samo o glasovitom ružnom pojmu koji počinje slovom 'h': hegemoniji. SAD kao hegemonijalna sila, kao nevoljena guvernanta, kao samoživi i nediplomatski div u svjetskom poretku. Odjel za planiranje u ministarstvu vanjskih poslova priređuje strateške rasprave o toj temi, a stručni časopisi objavljuju dugačke raščlambe. Zabrinutost sve više jača jer su se vanjskopolitički konci Washingtona rijetko kad tako brzo zapletali. Prije samo godinu dana, dosadni i neproblematični međusobni odnosi izazivali su kod Europljana i Amerikanaca samo zijevanje. Danas onaj tko transatlantski jaz proglasi konačnim i neizlječivim može računati na pozornost, prožetu razumijevanjem. U takvom razvoju događaja začuđuje sljedeća pojedinost: pri istraživanju uzroka dvije se strane međusobno optužuju. Europljani se žale na američku nepopustljivost u trgovinskom sukobu, opiru se djelomičnom globalizaciji NATO-a, drže da SAD nastupaju kao njihov tutor u Međunarodnom monetarnom fondu i optužuju Washington za licemjernu politiku u pitanju ljudskih prava. Pritom valja napomenuti da američki unilateralizam uistinu razorno djeluje na međunarodne organizacije poput Ujedinjenih naroda, koje je Washington gotovo otpisao. Inicijative vezane za zaštitu klime, za međunarodni kazneni sud ili za zabranu kopnenih mina Amerikanci ignoriraju jer su protivne njihovim interesima. No, Amerika ne razumije prigovore. Naprotiv, SAD spočitavaju Europljanima mlakost i oklijevanje na Balkanu, smatraju da su prekomjerno opretećeni europskim sigurnosno-političkim problemima te da ne uživaju dovoljnu potporu u ostatku svijeta. Washington napada Europljane zbog njihove gospodarske politike, tvrdeći da je izuzetno visok američki trgovački deficit rezultat protekcionističkih tendencija u inozemstvu. Rezultat uzajamnog optuživanja: ogorčenje i tvrdoglavost. Kongres u Washingtonu gotovo će povući svoje postrojbe s Balkana, ignorira sporazume o razoružanju i ljuti Rusiju, optužuje Kinu za pokušaj špijunaže unatoč nedostatku dokaza, potvrđujući time istodobno da je politika američke vlade prema Kini općenito nedomišljena. Sve to pojačava centripetalne sile. SAD se strahovitom brzinom otuđuju od svojih partnera zbog obostranog nedostatnog razumijevanja i još oskudnijih konzultacija. Čini se da američka vanjska politika uistinu više ne vlada svojim instrumentima. Pod dirigentskom palicom ministrice Madeleine Albright američka vanjska politika srozala se na razinu puke krizne diplomacije, reducirana je na loše pripremljene munjevite intervencije u posljednjem trenutku i pod medijskim reflektorima - vidi pregovore o Kosovu u Rambouilletu. 'Albrightica je majstorica za prazne prijetnje i za beskorisne geste', napisao je 'Washington Post' u jednom zlobnom obračunu. Zanatske grješke uistinu se gomilaju. Time američka vanjska politika gubi svoju predvidivost. Primjer: u razdoblju od njemačkog preuzimanja predsjedateljskog mandata u EU još nije održan sastanak u četiri oka između ministra Joschke Fischera i gospođe Albright, iako su takve konzultacije s predstavnikom EU zapravo rutina ali i velika potreba - s obzirom na žestoki trgovinski sukob. Gospođa Albright nije se mogla obvezati na konkretan termin. U međuvremenu, termin je pronađen - pri kraju njemačkog predsjedateljstva u EU. Odnos između Amerikanaca i Europljana dodatno je opterećen sve samosvjesnijim nastupima američkog Kongresa, koji je otkrio vanjsku politiku kao temu za predizbornu kampanju 2000. godine. Republikanci, koji u Kongresu čine većinu, izazivaju kabinet svojom borbenom i interesnom retorikom, potičući ga na još izraženiju oholost. Rečenice o 'vođi slobodnog svijeta', o 'velikoj i nezamjenjivoj naciji' i o 'čuvaru demokracije i ljudskih prava' proistekle su možda iz tipičnog američkog osjećaja identiteta ali su u vremenima međunarodne premreženosti pogrešno protumačene kao lekcije i kao potvrda teze o arogantnoj hegemonijalnoj sili i njezinoj prividnoj moralnoj nadmoći. Sve je to neugodno i dugoročno može biti eksplozivno ali istodobno upozorava i na tektinske pomake u međudržavnom poretku. SAD u ulozi supersile bez ravnopravnog protivnika izazivaju otpor i želju. No, politika Clintonove vlade istodobno dodatno pojačava taj trend jer očito nema koncept koji bi eksponiranu ulogu i snagu SAD korisno povezao s interesima regionalnih sila. U toj fazi američka vanjska politika može samo izgubiti. Kabinet u Washingtonu postupio bi dosljedno kada bi popustio izolacionističkim pritisku u vlastitoj zemlji i povukao se. Takav bi potez bio dosljedan ali i opasan jer je izolacionizam u dobu globaliziranih tržišta nezamisliv. Alternativa: obzirnost i više diplomacije - Amerika koja pokazuje razumijevanje za svijet; Amerika koja se uživljuje u položaj svojih saveznika jer samo na taj način može i sama osigurati razumijevanje za svoj položaj", upozorava Stefan Kornelius.