BE-LE SOIR 20.3.99.KOSOVO

BELGIJA LE SOIR 20. III. 1999. Želja za mirom i logika rata "Što da se radi? Kratak izričaj koji je besmrtnim učinio Lenjin u svakoj fazi boljševičke revolucije, odsad progoni diplomate okupljene oko uzglavlja Kosova. Neuspješno nadmetanje u odgađanju rokova, dojam nereda i osjećaj nemoći nisu se nikada činili tako mučnima. Ta tvrdnja odskače to jače što je stvarnija bila odlučnost da se izvuku pouke iz prošlosti kako se ne bi opetovala mora proživljena u Bosni. Svi su svjesni: nakon prekida pariške konferencije, manevarski je prostor jako sužen. Sve je finija granica između priznanja diplomatskog neuspjeha i nepovratnog vojnog djelovanja. Odsad na balkanskom nebu ima pokoja golubica i jato jastrebova. Međutim, naoko je besmisleno da mogućnost NATO-ovih zračnih napada izaziva mobilizaciju koja je obratno razmjerna mogućnosti njezine provedbe. I u samom SAD-u, gdje se velike podjele očituju u Kongresu, State Departmentu i Pentagonu. Velik broj stručnjaka misli da je prekasno, da je prijetnja koja je toliko puta bila odgađana, bez trajnih političkih izgleda, izgubila vjerodostojnost. Toliko da njezina gotovo svakodnevna primjena protiv Iraka odražava granice njezine uspješnosti. No posljedice su jako nepredvidljive, a lijek može biti gori od bolesti: nakon prvog udara srpske će snage prijeći u opći napad na albanske pobunjenike, strašilo sveopćeg progona civilnog pučanstva - dakle, humanitarne katastrofe - ponovno će plašiti zapadne vlade, a stabilnost čitavog područja - najvažnija zadaća od početka jugoslavenskih sukoba - visit će o koncu. Iako je Zapad htio žurno opetovati proces Daytonskih sporazuma, zaboravio je temeljnu činjenicu: jugoslavenski je predsjednik Slobodan Milošević ovaj put izravno ugrožen na vlastitom području. Gubitak pobunjene pokrajine manje mu je važan od ostanka na vlasti. A strastveno mitologiziranje Kosova u javnosti potiče ga da, što iz računa, što iz uvjerenja, prednost daje beznadnom ratu, a ne časnoj nagodbi. Neshvatljiva za cartezijanske umove, ali učvršćena u nacionalističkoj okolini koja nije sklona demokratskoj raspravi, takva logika crpi svoju snagu u državnoj povijesti: od bitke 1389. i smrti cara Lazara u borbi s otomanskim snagama, poraz s oružjem u rukama, u narodu graniči s potpunom slavom i junaštvom. G. Milošević je uvjeren da će brže ući u srpski Panteon izazivajući NATO-ovu nepobjedivu armadu koju on poštuje, nego pristajući na mir s kosovskim Albancima koje prezire. Pred tom postojanom stijenom izbor je ograničen: opet i opet razgovarati, beskrajno pregovarati kako bi se izbjeglo najgore, ili odlučno postupiti i objaviti vojnu operaciju na kopnu kako bi se nametnuo mir, osiguravši novce za njezinu provedbu. Prekid pregovora sine die pokazuje da su prva vrata očajnički odškrinuta. Ali druga, koja nitko ne želi otvoriti, mogla bi se uskoro otvoriti. Usred zbrke u Rambouilletu, jedan se novinar obratio američkom posredniku Christopheru Hillu: 'Više nitko ništa ne razumije'. Diplomat iz izaslanstva dosjetljivo je uzvratio: 'Ni mi'. Ovaj vapaj iz dubine duše zvuči danas kao najveća diplomatska istina. A najžalosnije je što g. Milošević, čini se, jedini zna pravilo igre...", piše Edouard van Velthem.