ES 18.III. EL MUNDO - SOLANA-NATO

ŠPANJOLSKA EL MUNDO 18. III. 1999. Budućnost NATO-a Glavni tajnik NATO-a Javier Solana piše o budućnosti te organizacije u rubrici 'Slobodna tribina'. U članku, između ostaloga, stoji: "Proširenje NATO-a geopolitička je smjernica koja će pomoći pri ponovnom stvaranju sustava sigurnosti u Europi za XXI. stoljeće. To znači da njegova budućnost u novoj Europi nije određena samo zemljopisnim činjenicama. To znači i povratak Europe suverenih nacija, država sigurnih u sebe koje više nisu predmet koji za sebe žele neke druge države, nego same odlučuju o vlastitoj sudbini. Ulaz Češke Republike, Mađarske i Poljske u NATO samo je jedan od aspekata velikih preobražaja Europe kojima je dosta pridonio i Atlantski savez, a sve je to znatno utjecalo i na promjene u samome NATO-u. Kao dio tih promjena, u NATO-u smo razvili čvrste veze sa svim europskim državama. Uspostavili smo nove veze s Rusijom i Ukrajinom i započeli smo dijalog s državama južnog Sredozemlja. I na kraju, obećali smo da ćemo riješiti, političkim i vojnim načinima, sukobe na Balkanu. Nijedan od tih koraka nije poduzet bez vođenja obimnih rasprava, ponekad čak i raspra. Bez obzira jesmo li raspravljali o problemu proširivanja, Rusije, Bosne ili Kosova, nijedna od tih odluka nije donijeta olako. Znali smo da bez političkih i vojnih referencija na razdoblje hladnoga rata, naše odluke dobivaju i karakteristike improviziranja. Znali smo da, u vrijeme promjena i nesigurnosti, nijedna država i nijedna ustanova ne može za sebe reći da je nepogrešiva. Teorija nam je govorila da će proširenje NATO-a i uspostava veza s Rusijom biti ciljevi koji se međusobno isključuju. Teorija je govorila i da će djelovanje NATO-a izvan 'svojega teritorija' zakonski biti nemoguće, a politički vrlo opasno. I opet nam je praksa u Bosni pokazala nešto sasvim drugo. U devedesetim godinama ovoga stoljeća teorija je kaskala za praksom. Ali sada možemo vidjeti da teorija i praksa opet idu zajedno. Naš sastanak na vrhu u Washingtonu, 23. travnja, dokazat će da je prilagođavanje NATO-a promjenama bilo nešto više od obične reakcije i besciljnoga trčanja. Može se reći i da se NATO aktivno pripremao za budućnost. Ukratko, taj će sastanak na vrhu pokazati da u svojih 50 godina postojanja NATO sada opet traži svoje mjesto, kako bi se pretvorio u promicatelja sigurnosti i jamca mira u slučaju agresije. Obavljanje toliko ambiciozne uloge zahtijeva postojanje vizije i povjerenja u sebe, a NATO ima i jedno i drugo. Unatoč tome, ako bude igrao tu ulogu u XXI. stoljeću, postoje neke karakteristike Atlantskoga saveza koje moramo pojačati i neke koje tek moramo razviti. Sjeverna Amerika i Europa moraju zajednički djelovati na području sigurnosti. Atlantske veze i dalje su najbolji primjer spoja zajedničkih vrijednosti i interesa te pragmatičnog načina rješavanja problema. Sjeverna Amerika i Europa imaju sve sastojke nužne za vođenje uspješne sigurnosne politike u današnjem vremenu: postoji snažna briga za očuvanje demokratskih vrijednosti, jasna sklonost inovacijama i slobodna konkurencija na polju gospodarske konkurencije i pronalaženja novih vojnih sredstava za suočavanje s novim izazovima. Zahvaljujući toj kombinaciji pozitivnih čimbenika, NATO može sudjelovati pri stvaranju nove istočne Europe, napredne i demokratske, povezati Rusiju s europskim sigurnosnim sustavom, promicati stabilnost i povjerenje na Sredozemlju, sprječavati i nadzirati regionalne sukobe i suočavati se s novim izazovima poput gomilanja oružja za masovno uništavanje. Morat ćemo razviti, na vrlo konkretan način, snažniju europsku posebnost na polju sigurnosne politike. Europa koja je sigurnija u sebe i zrelija bit će najkorisniji partner Sjeverne Amerike na polju sigurnosti. Europa sposobna za suvislo vojno djelovanje glavni je uvjet za dugotrajno zdravlje Atlantskoga saveza. Inicijativa koju su pokrenule Velika Britanija i Francuska u prosincu prošle godine postavila je europski identitet na području sigurnosne i obrambene politike u prvi plan političkih problema koje treba riješti, kako na razini Europske unije, tako i na razini NATO-a. Izvanredno je važno da taj politički korak slijede i konkretni prijedlozi, osobito kad je riječ o tome na koji način u budućnosti moraju surađivati Europska unija i NATO na polju sigurnosne politike. NATO će morati nastaviti sa svojom politikom proširivanja. Možemo i dalje poticati dobrosusjedske odnose i velike napore na provođenju reforma u državama srednje i istočne Europe, istodobno s njihovim pripremama za ulazak u NATO. Politika otvorenih vrata mora biti usmjerena na ravnotežu koja će NATO-u osigurati djelotvornost, a novim demokratskim državama sigurnost i stabilnost, kao i Europi u cjelini. (...) Jedan od ostalih NATO-ovih izazova bit će stvaranje dugotrajne stabilne situacije na Balkanu. Nekadašnja Jugoslavija jedan je od dijelova Europe u kojemu kraj hladnoga rata nije donio sa sobom opću tendenciju prema otvaranju, demokraciji i integraciji kao u ostalim dijelovima Europe. Ta se anomalija mora dokrajčiti i izvan mandata NATO-ovih stabilizacijskih snaga u Bosni. Tek kad sve strane shvate da svoje sporove moraju riješiti na miran i demokratski način te da je to jedina mogućnost, Bosna i ostale države toga područja imat će pravo na punopravno priključivanje međunarodnoj zajednici. Treba osnovati savez za stvaranje napretka na Balkanu. Na Kosovu, gdje se svijet suočava s humanitarnim, političkim i zakonskim problemima, mora se pronaći rješenje koje će kosovskim Albancima omogućiti veću autonomiju u granicama SR Jugoslavije. Pri traženju toga rješenja, moramo izbjeći situaciju u kojoj bi se moralne vrijednosti suprotstavljale međunarodnom pravosuđu. I moramo se prisjetiti da sigurnosna politika koja kao referenciju ne uzima humanitarne probleme dolazi u najgoru opasnost - da na kraju završi kao neprimjenjiva. (...)"