NJ SZ-RAT SVE BLIŽI-15. III.

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 15. III. 1999. Rat na Kosovu se približava "Mirovni pregovori za Kosovo trebaju se nastaviti danas, u ponedjeljak. No nema se o čemu puno pregovarati, a mir nije na vidiku. Od odgode razgovora u Rambouilletu prije tri tjedna, fronte su se zaoštrile. U južnoj srpskoj pokrajini vode se borbe na svakom uglu. Nasilje je došlo u tako apsurdan stadij da po tržnicama na Kosovu eksplodiraju bombe koje više nemaju jasan cilj pa istodobno komadaju i albanske i srpske civile. Pretpostavljeni facit: pariški razgovori su propali prije nego što su počeli. O miru za Kosovo govore zapravo samo još zapadni menadžeri kriza, jer se rata i njegovih posljedica, čini se, boje više nego sukobljene strane. Sporazum o autonomiji debeo 82 stranice kojeg će predočiti sukobljenim stranama na potpis, mudar je i - koliko je to moguće - uravnotežen stabilizacijski koncept za ugroženu regiju. Političko samoodređenje za albansko većinsko stanovništvo na Kosovu, teritorijalni integritet za Saveznu republiku Jugoslaviju i sve to osigurano međunarodnim mirovnim postrojbama - to je kompromis koji bi mogao spasiti mnogo ljudskih života. Zapad je dakle posljednjih tjedana učinio što je bilo u njegovoj moći. No morao je uočiti da je njegova moć ograničena. Pri tomu probleme nisu izazovno priredili samo tvrdoglavi Srbi, nego i vlašću opijeni vođe albanske oslobodilačke vojske OVK. Upravo izišli iz rovova, zanose se da supersilu Ameriku mogu vući za nos. Ti kalašnjikov-diplomati do zadnjeg su ostavili svijet u neizvjesnosti hoće li doista potpisati sporazum. Na posljetku im ništa drugo ne preostaje. Pristanak Albanaca na sporazum o autonomiji ipak manje proizlazi iz pravog uvjerenja nego iz taktičke računice. Jer načelno se barem OVK prikazuje spremnim da se i dalje bori za neovisnost. No kosovski Albanci svojim potpisom dvostruko obvezuju NATO na intervenciju. S jedne strane po sporazumu koji poslije zaključenja mira predviđa odašiljanje međunarodne postrojbe od oko 30 tisuća ljudi. S druge strane vojni savez mora ostvariti svoj stalni ceterum censeo. Ako samo Srbi odbiju mirovni sporazum i ne prihvate postrojbu NATO-a, prijeti im NATO-ovo bombardiranje. Zapad je dakle, ako propadne pariška konferencija, prisiljen na potez. Da bi uopće omogućio pregovore, morao je vjerodostojno prijetiti zračnim udarima na srpske položaje. No posve je nepoznato što bi oni trebali donijeti. Jasno je da NATO time - protiv svoje volje - postaje vojno zrakoplovstvo Albanaca na Kosovu. Jasno je također da će i kod ciljanih napada biti žrtava za koje cinična srpska propaganda može okriviti neprijateljski Zapad. Naprotiv, nejasno je koliko je bomba potrebno da bi se Beograd naveo na skretanje. A za 'totalni rat' protiv Srbije, to zna i Slobodan Milošević, nitko nije spreman. Puno toga govori protiv bombardiranja, jer nitko ne zna što će se zatim dogoditi. No svima mora biti jasno što iz toga proizlazi. NATO bi izgubio svu vjerodostojnost. To bi imalo dugoročno razorno djelovanje. A u aktualnom sukobu Slobodan Milošević bi to mogao razumjeti kao zeleno svjetlo da kosovski problem riješi na svoj krvavi način. Alternativa nesigurnoj intervenciji bila bi dakle kapitulacija koja bi mogla dovesti do genocida. Međunarodnu su zajednicu koja je htjela stvoriti mir, sukobljene strane stavile pred dvojbu. Čak ako se u Parizu i bude pregovaralo o miru, rat na Kosovu sve je bliži zapadnim glavnim gradovima" - zaključuje Peter Muench.