NJ 15. III. TAZ:MILOŠEVIĆ-NATO

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 15. III. 1999. Kuga ili kolera "U Parizu danas počinje drugi krug konferencije o Kosovu. Njezin je neuspjeh već na vidiku. Nakon prekida prvoga kruga u Rambouilletu prije dva i pol tjedna, Slobodan Milošević ponovno je taktički pobjednik. Kao što se moglo i prognozirati, Predsjednik ostatka Jugoslavije zaoštrio je vojnu agresiju protiv albanskoga civilnog stanovništva na Kosovu i protiv oslobodilačkog pokreta OVK. Rezultat takve taktike bilo je pojačano odbijanje sporazuma u redovima OVK, koji već u Rambouilletu nije htio potpisati bianco- ček - drugim riječima, odredbu o vlastitom razoružanju - zato što gaji duboko nepovjerenje prema obećanjima SAD i NATO-a da će ga zaštititi i pružiti mu odgovarajuća jamstva. Čak i kad bi kosovski Albanci bez ikakvih ograda i uvjeta potpisali u Parizu plan kontaktne skupine o autonomiji Kosova, i to unatoč razvoju događaja nakon Rambouilleta, Milošević bi i dalje uskraćivao svoj potpis. Stoga se Europljanima i SAD bliži trenutak istine. Dosadašnja mješavina pogrješnih procjena, iluzija i samoobmane glede Miloševićevih motiva i interesa, s jedne, i vlastite uloge i mogućnosti utjecaja, s druge strane, više im neće biti ni od kakve koristi. Spomenuta se mješavina odražava, primjerice, u stajalištu, koje su Kerstin Mueller, Winfried Nachwei i još četiri zastupnika Zelenih objavili početkom ožujka u njemačkoj skupštini kao obrazloženje svog pristanka na angažman Bundeswehra na Kosovu, odobren 25. veljače odgovarajućom odlukom Bundestaga. 'Dosadašnji, doduše privremeni pregovarački uspjesi uistinu su golemi', ocjenjuju zastupnici Zelenih - dva dana nakon neuspjeha prve konferencije o Kosovu u Rambouilletu. I nastavljaju: 'Pokrenut je multilateralni pregovarački proces čiji je nosilac kontaktna skupina za Balkan. Time je otklonjena nakana Amerikanaca da se unilateralno 'uključe u zbivanja' zračnim napadima uz pomoć NATO-a te da potom vide što će se dogoditi. Za razliku od jeseni (i NATO-ove prijetnje zračnim napadima), Rusija ponovno surađuje', ističu oni. Bitne zasluge za te uspjehe spomenuti zastupnici pripisuju ministru vanjskih poslova Joschki Fischeru, koji je po njima 'odigrao odlučujuću ulogu i time sjajno vodio praktičnu mirovnu politiku'. Navedene rečenice nemaju baš puno veze sa stvarnošću. Unilateralna nakana SAD, o kojoj govore zastupnici, nije postojala. Postoji prijetnja Srbiji zračnim napadima, koju su od svibnja 1998. pripremale vlade NATO-am a u razdoblju od listopada 1998. prihvatilo ju je (potrebnim) konsenzusom svih 16 članica NATO-a. Posrijedi je prijetnja radi čije je eventualne realizacije Bundestag donio odluku o sudjelovanju njemačkih vojnih zrakoplova. Posrijedi je prijetnja koja je od listopada prošle godine višekratno obnavljana i potvrđivana konsenzusom vlada svih članica NATO-a. Posrijedi je, također, prijetnja koja je čak i po mišljenju ministra vanjskih poslova Fischera - kao i brojnih zapadnih političara - jedina uspjela dovesti Beograd za pregovarački stol. Činjenica da spomenuti političari danas u funkciji zastupnika vladajuće njemačke koalicije poriču suodgovornost za tu prijetnju i za produljenje njezine valjanosti, donijet će im možda bodove među pacifistima u vlastitoj stranci, ali je znak intelektualnog nepoštenja. Umjesto da se nakon početka oružanih sukoba na Kosovu u veljači 1998. pravodobno dogovore s Rusijom o zajedničkoj međunarodnoj postrojbi, koja bi pod mandatom UN-a bila angažirana u kriznoj pokrajini, zapadne su države osam mjeseci isključivo raspravljale o NATO-ovim zračnim napadima na Srbiju. Takvo je ponašanje nužno osjetno poremetilo odnose s Moskvom, smanjujući sve do današnjeg dana izglede i manevarski prostor za zajedničko djelovanje. Rusija ni u kom slučaju ne 'surađuje ponovno' s kontaktnom skupinom. Jeljcinova i Primakovljeva vlada odlučno odbija prijetnju zračnim udarima, koju zastupa preostalih pet članica kontaktne skupine. Rusija u potpunosti podupire samo politički dio plana o autonomiji, a aneks o vojnoj zaštiti posredstvom NATO-ove postrojbe tek uz osjetne ograde. Nakon razgovora s Miloševićem prošloga četvrtka, ruski ministar vanjskih poslova Ivanov podupro je javno čak i Miloševićev zahtjev da u Parizu bude potpisan samo politički dio sporazuma dok bi pregovori o vojnom aneksu trebali biti nastavljeni nešto kasnije. NATO-ova prijetnja zračnim udarima na Srbiju pokazala se kontraproduktivnom: opterećen je odnos prema Rusiji. Milošević je pak ojačan na unutarnjopolitičkoj pozornici. Prijetnje ni ubuduće neće potaknuti Predsjednika krnje Jugoslavije da prihvati stacioniranje međunarodne postrojbe na Kosovu - posebno ne one pod NATO-ovim vodstvom. Naime, Milošević zna da bi zračni napadi izazvali daleko veće probleme samom NATO-u nego njemu. Upravo će ih zato po mogućnosti nastojati izazvati. U takvoj situaciji Europljanima i SAD-u preostaje tek izbor između dva zla: ili će odustati od kosovskog problema i povući se ili će stacionirati međunarodnu postrojbu na Kosovu čak i suprotno volji Beograda i Rusije, a time i bez mandata UN. Gledano iz perspektive međunarodnog prava, taj bi potez bio podjednako dvojben kao i NATO- ovi zračni napadi. No, na taj bi način bar bilo moguće dovršiti oružane sukobe na Kosovu. Time bi bila stvorena prilika za stvaranje nužnih okvirnih uvjeta za provedbu plana o autonomiji. Unilateralno stacioniranje međunarodne postrojbe izazvalo bi u početku strahovit prosvjed Moskve i Beograda, ali ne treba očekivati vojni otpor srpskih vojnih i snaga 'sigurnosti'. Naime, takav bi rasplet bio najbolji scenarij za njihova vrhovnog zapovjednika Miloševića: on bi do posljednjeg trenutka inzistirao na 'suverenosti Srbije', koja bi bio povrijeđena stacioniranjem međunarodne postrojbe bez njegova pristanka. Istodobno bi Milošević skupu ulogu vlastitih vojnih i 'snaga sigurnosti' na Kosovu, koja osjetno opterećuje srpsko gospodarstvo i sve je spornija na unutarnjopolitičkoj pozornici, mogao ubuduće prepustiti međunarodnoj postrojbi", zaključuje Andreas Zumach.