NJ 9.III.TAZ:VOJVOĐANI I BEOGRAD

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 9. III. 1999. Zaboravljena srpska pokrajina "Već 1850. građani su u Subotici morali prijavljivati svoje domaće životinje. 'Tada je svaki pas imao dokument na pet jezika, a pogledajte moju osobnu iskaznicu danas, 150 godina kasnije: ostao je samo srpski', pripovijeda Jozsef Kasza, gradonačelnik Subotice. Jozsef Kasza je Mađar, a Subotica se nalazi u Srbiji, točnije u Vojvodini, regiji na sjeveru te zemlje. Poput Kosova na jugu, i Vojvodina je imala opsežnu autonomiju sve dok Slobodan Milošević prije deset godina nije unificirao obje pokrajine. Vojvodina i Kosovo bili su prve žrtve srpskog nacionalizma, koji je stupio na mjesto titoističkog komunizma, ali inače imaju malo zajedničkog. Dok je Kosovo tradicionalno bilo jugoslavenska ubožnica, Vojvodina je smatrana jugoslavenskom žitnicom. Dok su Srbi na Kosovu u manjini, u Vojvodini su u većini. Dok je klima na Kosovu danas obilježena arogancijom vlasti, mržnjom i nasiljem, u Vojvodini usprkos svim napetostima još vlada ozračje snošljivosti. Ljudi su ponosni što ovdje živi 26 naroda: Srbi, Mađari, Hrvati, Slovaci, Rumunji, Ukrajinci, Ruteni i mnogi drugi. Do prije deset godina mnogi službeni dokumenti i natpisi na javnim objektima bili su sročeni na šest jezika. Kroz Vojvodinu protječu dvije rijeke, Dunav i Tisa, dijeleći je na njezine tri povijesno razvijene regije: Bačku, Banat i Srijem. Gledano sa stajališta krajolika, ta je regija - uglavnom - uistinu dosadna i jednolična - vladavinu horizontale prekidaju tu i tamo samo crkveni tornjevi i silosi nekadašnjih poljoprivrednih kombinata. Sela nisu ni lijepa ni ružna. Visoke ograde oko pojedinih kuća uskraćuju pogled na unutrašnjost dvorišta. Ni gradovi baš nisu biseri, ali Subotica je iznimka. Mjesto ima mađarski flair, dašak austro-ugarske monarhije, tračak mirisa nestaloga carstva. Mađari su također još najbrojnija etnička skupina u gradu, ali čine u najbolju ruku trećinu stanovništva dok se prije rata za jugoslavensko naslijeđe gotovo polovica stanovnika očitovala kao Mađari. 'Mnogi su pobjegli 1991. - zašto bi stali na bilo čiju stranu u ratu između Hrvata i Srba?', izjavljuje Jozsef Kasza, prvi građanin drugog po veličini grada u Vojvodini. Sada taj čovjek, čije krupno tijelo i veliki brk zrače autoritetom feudalnog zemljoposjednika, ponovno strahuje za svoje sunarodnjake. Za nekoliko tjedana Mađarska će postati članicom NATO-a, a kada NATO intervenira u sukob na Kosovu, Mađari bi vrlo brzo mogli postati žrtve osvete, strahuje Kasza. U ljeto prošle godine kad su specijalne srpske policijske postrojbe na Kosovu palile čitava sela i tjerale u bijeg stotine tisuća Albanaca, Jozsef Kasza javno se suprotstavio Miloševićevoj strategiji spaljene zemlje. Pokazao je razumijevanje za dezertere a od ukidanja autonomije Vojvodine prije deset godina zahtijeva veća kulturalna prava za svoje Mađare i ostale manjine. No, Kasza je ponajprije zainteresiran za konkretna gospodarska pitanja. Prije 1989. u Vojvodini je ostajalo 65 posto gospodarskog proizvoda te pokrajine a danas je taj udio spao na samo 12 posto dok se ostatak slijeva u središnjicu, tvrdi Kasza. Dok u Vojvodini 90 posto građana plaća poreze, u Srbiji udio poreznih platiša iznosi 16 do 20 posto, napominje on: 'Naši su seljaci platili rat u Hrvatskoj i Bosni, ne želimo platiti još i rat na Kosovu'. I Nenad Čanak želi veću autonomiju za Vojvodinu. Mladi predsjednik Socijaldemokratskog saveza, koji u Novom Sadu, glavnom gradu pokrajine, čini lokalnu vlast zajedno s ostalim oporbenim strankama, označava svojim crnim naramenicama, prebačenim preko košulje, ležernog ali i naglog tipa. Čovjeka koji zna što hoće. (...) On smatra da u pokrajini nema velikih etničkih napetosti. Naravno, desni ekstremist Šešelj, čija je Radikalna stranka nakon posljednjih izbora postala drugom po snazi strankom u pokrajini - prvo je mjesto pripalo Miloševićevim socijalistima - pokušava potpiriti sukobe među manjinama ali postoje i jake protusnage. Pritom Čanak misli ponajprije na svoju stranku. On sam je Srbin, njegov zamjenik pola Slovak pola Albanac, šef njegova kabineta Hrvat, a zamjenik gradonačelnika Čeh. Tako je to u Vojvodini. I Čanak zahtjev za većom autonomijom obrazlaže ponajprije gospodarskim razlozima. 32 posto jugoslavenskog proračuna privrjeđeno je u Vojvodini koja čini samo nešto više od 20 posto stanovništva, napominje Čanak. 'Sam grad Pančevo privređuje više od čitave Crne Gore, ali plaće su u Crnoj Gori 40 posto više od onih u Vojvodini', tvrdi on. Rješenje je po Čanku u decentralizaciji Srbije. On zamišlja šest regija s autonomnim ovlastima. Crna Gora će vjerojatno napustiti jugoslavensku federaciju, ali Kosovo mora ostati u sastavu Srbije, napominje Čanak. Nema baš dobro mišljenje o kosovskim Albancima: 'Oni vide samo svoj vlastiti problem, nikada nisu marili za sudbinu Hrvata i bosanskih Muslimana i ponašaju se kao da imaju monopol na ljudska prava'. Posljednjih je godina Miloševićeva politika ponajprije pokazala sljedeće: 'Što je manje demokracije, to se zemlja više smanjuje', smatra socijaldemokrat Čanak. Nekadašnja Jugoslavija postala je krnja Jugoslavija zato što se Milošević opirao demokratizaciji federacije te zato što su Slovenija i Hrvatska odlučili živjeti izvan nje. Danas prijeti istupanje Crne Gore iz krnje Jugoslavije, a Kosovo mogu zadržati još samo tenkovi. Nipošto se nije samo po sebi podrazumijevalo da Vojvodina, zaboravljena žrtva Miloševićeve politike uravnilovke, neće postati bačva baruta. Ne treba zaboraviti da se socijalna i etnička struktura te pokrajine u roku od nekoliko godina radikalno promijenila. Naime, više od polovice od 650 tisuća srpskih izbjeglica iz Hrvatske i Bosne naselilo se u upravo u Vojvodini, gdje danas čine petinu stanovništva. Istodobno je izbjeglo više od polovice od ukupno 75 tisuća Hrvata, koji su prije rata protiv Hrvatske još živjeli u pokrajini. Preko granice je u svoju matičnu zemlju otišlo i 50 tisuća od ukupno 350 tisuća vojvođanskih Mađara. Osim toga, poput čitave Srbije, i Vojvodina je u proteklom desetljeću doživjela brz proces siromašenja. Plodna zemlja između Dunava i Tise, koja je do kraja Prvoga svjetskog rata bila u sastavu habsburške monarhije, često je bila izložena imigracijskim kretanjima. Primjerice 1690., kada je s Kosova stiglo 100 tisuća Srba, izbjeglih pred osvetničkim pohodima Turaka. Taj egzodus, koji je predvodio patrijarh Arsen Cernović III., ovjekovječen je u Srbiji na mnogim slikama. Jedan od primjera imigracije potječe i iz razdoblja nakon završetka Drugoga svjetskog rata kad je 550 tisuća volksdojčera, dotad nastanjenih u Vojvodini, izbjeglo ili je protjerano, umrlo od gladi u logorima ili poklano. U prazne kuće uselilo je 400 tisuća Srba. Danas u Vojvodini po službenim podacima živi još točno 4000 Nijemaca. 'Zapravo nas je nešto više od 10 tisuća', tvrdi Rudolf Weiss, predsjednik Njemačkog narodnog udruženja, osnovanog prije dvije godine. Na posljednjem popisu stanovništva, mnogi se nisu usudili očitovati kao Nijemci. (...) Cilj njegova udruženja je zaštita interesa njemačke manjine i njegovanje njemačkoga jezika, običaja i kulture, izjavljuje Weiss. 'Želimo se založiti da mi Nijemci ovdje u Vojvodini hrabro ustrajemo na našoj njemačkoj nacionalnosti te da se bez straha možemo izjasniti kao Nijemci'. Njegove riječi zvuče narodnjački ali postaju nešto razumljivije kada sugovornik zna da je Weiss kao mladić morao prešutjeti svoju nacionalnost. Opreza radi, roditelji su mu zabranili da izvan kuće govori njemački. 'Zar smo i ja, a možda još i moja djeca, krivi za zločine generacije mojih roditelja?', pita danas Weiss. No, tko još danas zna za imena poput Rudolfsgnada (Kničanin) ili Gaumarkta (Gakova), gdje su bili logori u kojima su ubijeni deseci tisuća volksdojčera? Mnogi od njih bili su simpatizeri ili kolaborateri nacista, drugi su prisilno regrutirani za SS, a treći su pak jednostavno bili Nijemci i zato su stradali.(...) I Dejan Janča tečno govori njemački. Odrastao je u Filipovom gdje je nekada živjelo sedam tisuća ljudi, uključujući samo tri nenjemačke obitelji. 'Naša je generacija u pravilu odrasla u okružju tri jezika - govorilo se srpski, mađarski, njemački', priča taj umirovljeni sveučilišni profesor. Janča je stručnjak za međunarodno pravo i već se godinama zalaže za novo ustrojstvo Srbije. 'Treba nam asimetrična decentralizacija, koja će ovisno o povijesnim i kulturnim datostima budućih regija dopuštati različite vrste i intenzitete autonomije', ističe on. Janča je nedavno kao umirovljenik sudjelovao u osnivanju alternativnog sveučilišta. Ta bi ustanova trebala u funkciji predmeta ponuditi šest disciplina, koje ne postoje ni u jednom srpskom nastavnom planu - uključujući 'multikulturni suživot', 'poslovni moral' i 'ljudska prava u nacionalnom i međunarodnom pravu'. Nastava počinje sljedećeg tjedna. Projekt je propagiran samo četrnaest dana, a upisalo se već 150 studentica i studenata. Ta brojka pruža povod za nadu. Većina njih imala je samo deset godina kada je potaknut rat u Jugoslaviji te kada je nacionalizam urodio strahovito apsurdnim plodovima. Iz tih bi studenata jednoga dana - bar djelomice - mogla izrasti nova elita za novu Vojvodinu, razmišlja umirovljenik - elita, koja će poštovati načelo tolerancije. Iz multietničke Vojvodine mogli bi poteći impulsi za stvaranje nove Jugoslavije, napominje Janča. Samo Kosovo više neće biti u njezinu sastavu - 'U tom smo pogledu zakasnili, Albance smo izgubili', smatra Janča" na kraju reportaže Thomasa Schmida.