NJEMAČKA 3. III. DIE WELT: BEZNAĐE I KORUPCIJA U MODRIČI

NJEMAČKA DIE WELT 3. III. 1999. U močvari korupcije i mračnih prijetnji "Srpski entitet u sastavu Bosne i Hercegovine pruža negostoljubivu sliku i na danjem svjetlu. Od izbora, održanih u rujnu prošle godine, ultranacionalistički predsjednik i umjerena skupština sukobljavaju se u glavnom gradu Banjoj Luci oko sastava nove vlade. Politika je blokirana. Gledano iz perspektive sela u republici srpskoj, zbivanja u Banjoj Luci čine se jako dalekima i jako nestvarnima. Primjer je Modriča, općina na sjeveroistoku RS, 'crna rupa'. Taj su naziv predstavnici međunarodne zajednice nadjenuli onim bosanskim općinama s tvrdolinijaškom većinom, koje sprječavaju povratak ratnih izbjeglica. U RS postoji puno crnih rupa. Prije rata Modriča je bila simbol multietničkog suživota. Bosanski Srbi činili su 35 posto, Bošnjaci 29, a bosanski Hrvati 28 posto od ukupno 36 tisuća stanovnika. G. 1998. u Modriči je živjelo samo 30.500 ljudi - oko 90 posto Srba. Mnogi su od njih izbjeglice. Put iz Banje Luke u Modriču vodi kroz rijetko naseljen poljoprivredni kraj. Duboke napukline i rupe u asfaltu gotovo onemogućuju vožnju po cestama. (...) Zahvaljujući svojoj rafineriji nafte, Modriča je prije rata bila imućan grad. Rafinerija je još u pogonu, ali grad nalikuje na industrijsko groblje.(...) Osim UNHCR-ovih programa pomoći, u Modriči je od svibnja 1998. g. smješten i jedan kontingent SFOR-a, sastavljen od vojnika Bundeswehra. Udrženje Cimic (Civil military cooperation - civlno- vojna suradnja - op. prev.), kojem su povjerene zadaće obnove, namjerava do kraja srpnja ove godine osnovnom opremom opskrbiti 110 kuća, razorenih tijekom rata. Njih 27 već je spremno za useljenje, a riječ je u prvom redu o kućama srpskih obitelji iz Modriče, koje trenutno žive u kućama i stanovima bošnjačkih i hrvatskih izbjeglica. Društvo za tehničku suradnju (GTZ) izdvojilo je četiri milijuna maraka. Obnova u Modriči trebala bi imati pilot-karakter i pokrenuti veliki val povratnika iz Njemačke. No, prestižni projekt bivšeg ministra obrane Volkera Ruehea nije bio rođen pod sretnom zvijezdom. Kritičari čak izjavljuju da je izbor mjesta bio naivan, a planiranje projekta od samog početka diletantsko. Cimic-ova postrojba računa na 'domino-efekt': 'Kad se Srbi usele u svoje popravljene kuće, oslobodit će stambeni prostor za Bošnjake i Muslimane', izjavljuje pukovnik Guenter Kneitz, voditelj Cimic- ove postrojbe u Modriči. 'Tada će se ti ljudi moći vratiti svojim kućama', dodaje on. No, od 10.300 Bošnjaka i 9800 Hrvata, koji su za vrijeme rata izbjegli iz Modriče - većina njih u Njemačku - nije ih se vratilo čak ni desetoro. Gradonačelnik Modriče Novak Gojković uvjerava zapadne diplomate, koji zahtijevaju otvaranje grada, da Modriča podupire brz povratak izbjeglica. No, Gojković ističe da ne može ništa učiniti ako se ljudi ne žele vratiti. Gojković, odvjetnik po struci, njeguje umašćen image mafijaškog političara i moćan je čovjek u Modriči. Priča se da je upleten u aferu s pranjem novca i korupcijom. Prava istraga nikada nije provedena. U međuvremenu svakodnevica u Modriči priča priče o ljudima koji se ne mogu vratiti jer moraju strahovati za svoj život. Priče o mržnji, neprijateljstvima, noćnim morama koje je proizveo rat ovdje su konzervirane za beskonačno ponavljanje. Primjerice, u jesen prošle godine horda batinaša demolirala je netom obnovljene bošnjačke i hrvatske kuće. Bosanski Srbi koji pomažu pri obnovi podvrgnuti su zastrašivanju. Općinskoj su upravi počinitelji vjerojatno poznati. Međunarodna pomoć nerijetko se u Modriči odbija o kamen birokracije ili se gubi u labirintu uprava, završavajući na sasvim drukčijim adresama od onih planiranih. Primjerice, nitko ne zna postoje li i gdje su točni popisi prvobitnih stanovnika razorenih kuća, a oni bi omogućili pravedni povratak. Cimic-ova postrojba naglašava da nije ovlaštena za to pitanje, upućujući na općinsku upravu koja pak upućuje na ministarstvo za izbjeglice, smješteno u Banjoj Luci. No, Banja Luka je daleko. U Modriči nema čak ni novina iz glavnoga grada. Tako oslobođene kuće tek u rijetkim slučajevima naseljavaju njihovi stvarni vlasnici. Zakonska zbrka s mračnom prijetećom kulisom u pozadini. Međunarodna zajednica zapravo nije dobrodošla u Modriči, kao ni u republici srpskoj općenito, ali RS rado uzima novac koji njezini predstavnici sa sobom donose. Oni koji su došli kako bi pomogli morali su duboko posegnuti u džep, osobito prigodom plaćanja telefonskih računa i najamnina. Pritom povremeno dolazi i do 'pogrešaka': primjerice, humanitarne organizacije izvješćuju da je norveški kontingent u sastavu SFOR-a više mjeseci plaćao 85 tisuća maraka najamnine privatnoj osobi dok nije utvrđeno da je nekretnina na kojoj su vojnici živjeli zapravo vlasništvo države pa SFOR za nju ni ne mora plaćati najamninu. No, novac je u međuvremenu nestao. Rat je u Modriči za sobom ostavio zatvoreno društvo usred pustoši. Društvo šutljivih građana, lukavih općinskih političara i predstavnika međunarodnih organizacija, odvojeno od vanjskoga svijeta, okruženo sumornom močvarom korupcije i prijetnje koja na njega djeluje kao osmoza. Neprekidno stižu izvješća o korumpiranim vojnicima SFOR-a, podmićivanju i psihičkom pritisku. U Modriči je vrlo tanka crta koja dijeli bliskost od distance, nužnu suradnju od klizanja u mračne poslove. Predstavnici međunarodnih organizacija izvješćuju da gradonačelnik Gojković drži Ukrajinke i šalje ih kriomice vojnicima SFOR-a da bi ih potom ucjenjivao. Neki od njih s time povezuju i samoubojstvo jednoga njemačkog vojnika u sastavu SFOR-a. Pukovnik Kneitz odbacuje takve glasine. Potvrđuje priču o samoubojstvu mladića, ali 'to nije imalo nikave veze s projektom'. Ne želi reći ništa više. Tvrdnju o 'poslovnim odnosima' s gradonačelnikom Gojkovićem popratio je suhim smiješkom. Nije imao 'nikakvih iskustava' s njegovim navodnim pokušajima ucjene. Uskoro mu istječe mandat u Modriči, gdje je proveo četiri mjeseca. Njegov je nasljednik već stigao. Uvest će ga u posao i potom se brzo vratiti u Njemačku", ističe na kraju reportaže Katja Ridderbusch.