ZAGREB, 3. ožujka (Hina) - Ciljane zone u kretanju tečajeva dolara, eura i jena, nova su fraza u međunarodnim političkim raspravama, koje bi, po očekivanjima svojih pretežito europskih zagovornika, trebala pridonijeti stabiliziranju
svjetskog financijskog tržišta i izbjegavanju velikih kriza, poput one azijske.
ZAGREB, 3. ožujka (Hina) - Ciljane zone u kretanju tečajeva dolara,
eura i jena, nova su fraza u međunarodnim političkim raspravama,
koje bi, po očekivanjima svojih pretežito europskih zagovornika,
trebala pridonijeti stabiliziranju svjetskog financijskog
tržišta i izbjegavanju velikih kriza, poput one azijske.#L#
Francuzi traže novi međunarodni monetarni poredak, koji će
okončati sadašnja zanemarena valutna kolebanja. Pridružili su im
se i Nijemci, a veliko zanimanje pokazali su i Japanci, bez obzira
misle li ozbiljno ili ne, piše Rudi Dornbusch profesor ekonomije na
MIT-u (Massachusetts institute of tehnology) i bivši glavni
ekonomski savjetnik MMF-a i Svjetske banke.
Ciljane zone, koje će se naći i na dnevnom redu europskog summita u
Koelnu, nude mogućnost da se tečajni odnos dolara i eura kreće u
malom rasponu, kao i da jen prestane sa svojim "divljim plesom",
piše Dornbush u tjednom prilogu ljubljanskog Dela.
No po njegovoj ocjeni, nema nikakve mogućnosti da će se SAD
pridružiti tom ograničavajućem projektu i položiti odgovornost za
uspješnost američkog gospodarstva u ruke financijsko neiskusnih i
prema dirigiranoj ekonomiji usmjerenih socijalističkih vlada EU.
Isto je tako minimalna mogućnost da se SAD sporazumiju s Japanom o
uskim okvirima kretanja tečajeva. Japanci svoje gospodarstvo ne
uspijevaju srediti, pa zašto bi se onda SAD povezivale s njihovom
nesrećom, pita se Dornbush.
Približan razlog za uvođenje ciljanih zona leži u pretpostavci da
bez velikih kolebanja između dolara i jena ne bi ni bilo azijske
monetarne krize. Tečajni odnosi dolara i jena u zadnjih su pet
godina stvarno imali velike raspone. Jen je u vrijeme uspona
dostigao vrijednost od 80 za dolar, da bi se urušio na odnos 140-1.
Azijske valute, vezane uz jen, prvo su bilježile rast vrijednosti
dok je slabio dolar, da bi potom pale znatno dublje od onemoćalog
jena. No valutna kolebanja su bila samo kap u prepunoj čaši. Pravi
uzroci azijske krize su brda neodgovornih kratkoročnih zaduženja i
bankovni sustav vrijedan žaljenja, smatra Dornbush.
Za sprečavanje finacijskih kriza od Meksika, Brazila do Azije
potrebno je imati zdrav ustroj domaćih financija i dobru tečajnu
politiku. Umjesto fiksnog mjenjačkog tečaja između dolara i jena,
on preporuča oblikovanje bolje tečajne politike za nova tržišta. U
istočnoeuropskim zemljama i Rusiji to znači valutnu povezanost na
euro, u Latinskoj Americi potpunu dolarizaciju, a ne amatersko
uređivanje tečaja i vođenje središnjih banaka. U Aziji to znači
plivajuće tečajeve. Ciljane zone među dolarom, eurom i jenom, ne bi
ničemu koristile, ističe američki stručnjak.
Razmatrajući ostale razloge za uvođenje ciljanih zona, Dornbush,
navodi nestabilnosti globalnih razmjera koje izazivaju veća
valutna kolebanja. Na primjerima dolara iz 1985. i jena iz 1995.,
kada su tečajni odnosi "ispali iz kolosijeka", dokazuje da su
prigodne intervencije vlada tada imale pozitivne učinke.
Ako su improvizirani posezi djelovali zašto ih ne usvojiti službeno
i spriječiti buduće teškoće? Tu se mišljenja razilaze, kaže
Dornbush. Francuska i nova njemačka vlada se oduševljavaju s
fiksiranjem svega što se miče. Britanci i Amerikanci su duboko
nepovjerljivi prema intervencijama na tržištu, dokazujući kako je
za redovno interveniranje potrebno više od uvjeravanja tržišta -
potrebno je međunarodno usklađivanje.
I jedni i drugi opravdano tvrde kako usklađivanje nije moguće.
Američki kongres neće prihvatiti europsko miješanje, a europska
središnja banka neće primati poduku američkog ministarstva
financija, dok Alan Greenspan želi imati slobodne ruke u vođenju
američkog gospodarstva. Ciljane zone unijele bi samo pomutnju.
Europska ljubav prema ciljanim zonama uopće nije nedužna, ukazuje
Dornbush. Političari imaju imaju dva sebična razloga za to. Prvotno
su ocijenili da će dolar i jen u odnosu na euro ove godine oslabiti -
Japan bi radi toga povećao novčanu masu u optjecaju, a američkom
tržištu vrijednosnih papira bi ponestalo daha, a s njime i
američkom gospodarstvu. Pored toga je euro privlačan za
portfeljske ulagače. Ostaje i rizik, da će se s rastom vrijednosti
eura pogoršati europske teškoće s nezaposlenošću.
Tu leži drugi, skriveni razlog. Europski ministri financija ne mogu
prisiliti europsku središnju banku da pleše kako oni sviraju, ali
mogu kupovati na međunarodnom tržištu valuta. Ako bi postojale
ciljane zone, a euro bi jako dobio na vrijednosti, europska
središnje banka bi morala sniziti kamatne stope i oslabiti euro.
Ciljane zone su, po Dornbushovu mišljenju, mala vrata kroz koja se
želi ponovo uvesti politički nadzor nad monetarnom politikom. SAD
neće pristati na ograničavanje tečajanih kretanja, koje bi
ugrozilo blagostanje, a uključivanje Japana u tu raspravu je
besmisleno, smatra Dornbush.
Japansko gospodarstvo utapa se u nesposobnosti, javne financije
poprimaju značajke vrlo riskantnih obveznica. Japan ne uspijeva
oživiti gospodarstvo, ni ograničiti svoje nedostatke, ne može se
odlučiti da središnja banka zbog ogromnog javnog duga poveća
količinu novca u optjecaju i ne može se odlučiti za jak ili slab jen.
Teško je zamisliti da bi Japan mogao djelovati unutar ciljanih
zona.
Europske države sebi u prilog koriste strah, koji izazivaju potresi
na tržištu kapitala i slomovi svjetskih valuta, kako bi stvorile
nešto što sliči na odgovoran međunarodni plan. Rado bi uvukle SAD u
svoje rasprave o europskoj središnjoj banci. No to im neće uspjeti i
morat će grditi Ameriku kao dogmatičnu zagovornicu slobodnog
tržišta, što ona ustvari i jest.
Europljanima bi bilo bolje da nastoje na konkurentnijem i
dinamičnijem tržištu i zaborave na ciljane zone. Istina je da su
tržišta ponekad neracionalna, ali socijalistički političari su
većinom još gori, zaključuje Dornbush.
(Hina) dh rb