RDW-RAMBOUILLET-PORAZ NATO-A-26-2

NJEMAČKI RADIO - RDW 26. II. 1999. Rambouillet je za NATO bio apsolutni poraz "Nedvojbeno je: NATO je u Rambouilletu pretrpio težak poraz. Tko na sav glas postavlja ultimatume, a onda ih bez ikakve reakcije dopusti ukloniti iako postavljeni cilj nije postignut, taj gubi vjerodostojnost. A vjerodostojnost da će prijetnju vojnom silom i ostvariti, konačno je temelj nekog vojnog saveza. Što je bio uzrok tomu? Vojna sposobnost zacijelo nije - jer nema nikakve sumnje, NATO bi sa svojim potencijalom oružja Jugoslaviju mogao prisiliti da padne na koljena. Ne, NATO je propao u pokušaju da izvan područja zemalja tog saveza prvi put ne samo reagira nego da i sam aktivno oblikuje politiku. Pri tome se beznadno zapetljao u zamke kosovskog sukoba te je upadao u žrvanj, jedan za drugim. U Bosni se naučila lekcija - stalno je proteklih mjeseci tvrdio NATO. Vojno se ne smije intervenirati tek kada izgine na stotine tisuća ljudi. To na prvi pogled zvuci razborito. Ali ako se podrobnije pogleda, ipak se pokazuju razlike između tadašnjih prilika u Bosni i danas na Kosovu. Dvije su glavne: pokriće za zračne napade NATO-a na srpske položaje tada su dali Ujedinjeni narodi, a angažman postrojba u Bosni zatražila je suverena vlada te zemlje. U sukobu na Kosovu ni jedno od toga nije slučaj. To je NATO ubacilo u prvi žrvanj. Miloševićevoj je vladi postavio ultimatum - i da je ispunio prijetnje zračnim napadima na Srbiju, bio bi to politički presedan. Intervencija Sjevernoatlantskog vojnog saveza u jednoj suverenoj državi bez mandata Ujedinjenih naroda - s kojim bi pravom države članice NATO-a u budućnosti onima koji postupe na isti način htjeli to zabraniti? Političke posljedice bile bi nesagledive. Uz to i Rusija se oštrim riječima i prijetnjama usprotivila napadu na Jugoslaviju. Tako da je ponajprije većina europskih članica NATO- a, koje više nego Sjedinjene Države polažu vrijednost na partnerski odnos s Moskvom, bila vrlo radosna što se prošle jeseni, nakon mlakih obećanja Slobodana Miloševića, odustalo od zračnih napada za koje je već bila izdana zapovijed. U drugi je škripac NATO zapao odmah nakon toga: Dok je prijetnja napadom iz zraka, koja je i dalje ostala važiti, Srbe bar na kratko prisilila na povlačenje s Kosova, albanska je OVK iskoristila priliku za nove akcije. Malo ih je brinulo primirje koje je diktirao NATO. Problem za savez bio je u sljedećem: kako vojno kazniti jednu neregularnu vojsku koja operira u ilegali? U završnoj fazi pregovora u Rambouilletu tko zna koji put nametala se dilema u pooštrenom obliku: Ne samo Srbi, nego su i Albanci bili tvrdoglavi te nisu htjeli potpisati sporazum. Tu se više ne može razlikovati dobro i zlo - temelj svakog kažnjavanja. NATO je posegnuo za jedinom mogućom konzekvencijom: zaboravio je na svoj postojeći ultimatum i nije postavljao novi. Uslijedilo je povlačenje. Umjesto da izgovori nove prijetnje, NATO se posvetio prijateljskom zagovoru misije koju je predvidio za Kosovo. Jer ta pouka iz Bosne uistinu je neprijeporna: bez međunarodnih postrojba neće biti ni povlačenja Srba kao ni razvojačenja OVK, a time ni mira na Kosovu. Kako međutim namjerava od Srba iznuditi pristanak za akciju koju bi predvodio NATO, za sada ostaje najbolje čuvana tajna Sjevernoatlantskog vojnog saveza. Ne može se sakriti opasnost da će Slobodan Milošević za sebe iskoristiti do sad pokazanu slabost NATO-a - ili kod novih pregovora koji će uslijediti 15. ožujka ili novim vojnim operacijama u tom kriznom području koje bi uslijedile prije tog nadnevka. NATO si zasad može pripisati samo jedan uspjeh: to što su se pregovori sukobljenih strana uopće održali. Koliko su se oni isplatili, mora se pokazati najkasnije za tri tjedna - inače neće biti neuspjeh samo Rambouillet, nego NATO na Kosovu uopće". (RDW)