NJ SZ-PROFITERI NACISTIČKE PLJAČKE-27. II.

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 27. II. 1999. Profiteri velike nacističke pljačke "'Prošlo je vrijeme izgovora', rekao je s olakšanjem jedan komentator kad je predstavljen fond za obeštećenje prisilnih radnika. Ipak se treba bojati da je u zabludi i da sada počinje 'mikado prisilni radnici-odštete': ako netko prizna, već je izgubio i mora platiti. U fondu za sada surađuje 12 cijelih koncerna, neki još razmišljaju hoće li im se pridružiti. A što je s ostatkom industrije? Što je sa svim onim tvornicama koje su se obogatile uz pomoć židovskog imetka ili su iskorištavale prisilne radnike ili zarobljenike koncentracijskih logora? Popis njemačkih poduzeća koja su imala vlastite 'vanjske zapovjednike konc-logora', je beskrajan: o Daimler-Benzu, Mannesmannu, Siemensu, VW-u ili IG Farben zna se već dugo, djelomično o tomu postoji i dokumentacija. I BMW je u proizvodnji motora za zrakoplove - uz znanje i odobrenje Deutsche Bank - ponajprije u Allachu zapošljavao zarobljenike koncentracijskog logora Dachau. Povremeno su prisilni radnici ili zarobljenici konc-logora činili čak oko polovice zaposlenih u BMW-u. I za Messerschmitt AG (ponajprije u Augsburg-Haunstettenu) gdje mnogi poljski, ruski ili jugoslavenski prisilni radnici nisu bili stariji od 15 ili 16 godina, kao i za Dornierwerke GmbH (u Neuabingu), morali su raditi zarobljenici. (...) Iz 'Catalogue of Camps and Prisons' može se saznati koje su tvrtke iz kojeg koncentracijskog logora uzimale zarobljenike. Izdan je popis službe traženja Međunarodnoga crvenoga križa u Arolsenu kod Kassela. Od nedavno u 'Zweitausendeins' postoji dokumentacija na više od tisuću stranica 'Nacionalsocijalistički logorski sustav'. Možda će ga jednoga dana pogledati i ministar kancelarova ureda Hombach, kako bi shvatio razmjer problema. Ne radi se o samo 12 ili 100 tvrtaka! I po kojem bi ključu tvrtke morale uplaćivati u fondove? Mnoge bi tvrtke dobro prošle, jer mnogo zarobljenika nije preživjelo radne napore. Čovjek se ježi kad vidi za kako su kratko vrijeme ljudi uništeni radom u primjerice Daimler-Benzu. U planiranom preseljenju proizvodnje u rudnik sadre Obrigheim, zaposleno je na tisuće zarobljenika logora Dachau, mnogi su od njih već poslije dva-tri mjeseca bili nesposobni za rad i vraćeni u Dachau, a SS-ova je birokracija svega nekoliko dana ili tjedana kasnije zabilježila smrt tih zarobljenika. Ako je industriji doista stalo do 'moralne obnove', takve bi tvrtke morale osobito puno platiti u fondove. Sve drugo bilo bi više nego cinično. Osobito je problematična zamisao o fondovima kad se istodobno želi poravnati i 'arizacija i druga nepravda iz doba vladavine nacionalsocijalizma', kako je rečeno u zajedničkoj izjavi dvanaest tvrtaka. Kod 'arizacije' se radi o redu veličine koji bi odmah upropastio fondove. To je jasno ako se pogledaju brojevi iz Berlina. Od svibnja 1938. do ožujka 1939. tamo je arizirano 565 tvornica po 'ukupnoj kupovnoj cijeni' od 57 milijuna reichsmaraka. U 2200 daljnjih poduzeća čišćenje od Židova još nije bilo dovršeno. Ti su brojevi samo iz Berlina. Obrtnička je komora izvijestila da je krajem 1938. u cijelom Reichu prepisano 'više od 14 tisuća' židovskih zanatskih radionica. A i to je tek mali dio 'nepravde iz doba vladavine nacionalsocijalizma'. Da bi bili jasni razmjeri, mali primjer. Nakon što je Židovima zabranjeno posjedovati nakit, 1939. su se ministarstvu gospodarstva javile draguljarske tvrtke iz Idar-Obersteina, Hanaua i okolice, kako opet ne bi zakasnile na 'procjenu pripalog nakita itd. iz židovskog posjeda', što je tvrtka Carl Rudolph Becker javno napisala. U listopadu 1939. osnovano je 25 pogona, među njima i poznata imena poput Ph. Hahn Soehne, Wilhelm Schmidt & Co., Gerhard Wildt & Co., Walter Reidenbach, Falz & Hahn, Gebr. Traxel, tvrtka 'Diamant-Kontor GmbH', koja su obavljala posao 'Procjene dragulja i dijamanata od odvedenih Židova'. Dragulje iz dostavljenoga nakita često su vadili, prebrusili i prodavali za devize u Švicarskoj i SAD-u. 'Vodeći veletrgovac draguljima' Ernst Faerber iz Berlina procijenio je 1939. vrijednost prodanih dragulja na pola milijarde maraka. To je zacijelo pretjerano, ali već 1940. stigle su znatne količine deviza u gotovini a iduće su se pošiljke našle na prodaju u Americi preko tvrtke Fuchs & Co. iz New Yorka te Pioneer Import Corp. Moralna odgovornost? Želja za novim poštenjem? 'Neovisnost i suverenost koja ulijeva poštovanje', kako je 'Tagesspiegel' pisao o Povijesnom institutu Deutsche Bank? To što se na veliko hvali je čisti prgmatizam, to je pojasnio šef banke Rolf Breuer na predstavljanju fondova: nije u interesu žrtava i poduzeća da 'tu temu još naraštajima vučemo za sobom'. Očekivanja da će konačna crta biti podvučena, neće se obistiniti. Većina tvrtaka još se nije pošteno i otvoreno suočila sa svojom prošlošću. A niti Deutsche Bank koja je u svojoj jubilarnoj knjizi iz 1995. ostavila nerasvijetljenima gotovo sve kritične točke. U njoj nema ništa o 'računu za popravak šteta u Berlinu' na koji su berlinski Židovi poslije 'kristalne noći' morali uplaćivati posebne priloge za uklanjanje štete, cinično nazvane 'globom'. Samo za dva tjedna na račun je stiglo preko pet milijuna reichsmaraka. U knjizi se ništa ne može saznati o trgovini opljačkanim zlatom. Ništa o tomu da je Deutsche Bank gotovo imala monopol na novčane doznake stranih radnika koji su prvih godina doma obitelji slali ponešto od oskudne ali u to doba ipak dobre plaće. Banka je na provizijama zaradila milijune, što su 1946. otkrile američke vlasti. Malo se može pročitati o brojnim arizacijama, a uopće ništa o znatnim svotama koje je banka pri tomu zaradila, primjerice isplatama s djelomično zatvorenih računa iseljenika. Popis bi se mogao produljiti po želji. Tek kada tvrtke doista predoče svoje sudjelovanje u zločinima iz doba nacionalsocijalizma, otvore svoje arhive kritičkim povjesničarima, nastupit će smirenje. Tek kad tvrtke više neće mrmljati o 'solidarnosti i pravdi' kako bi odvratile optužbe i prijetnje bojkotom iz Amerike, nego kad budu doista spremne za veliku obradu, više neće biti velikih naslova o svakom novopronađenom dokumentu ili upetljanosti neke banke ili koncerna" - piše među ostalim Michael Hepp.