AU PROFIL-SMIJU LI TO?-22. II.

AUSTRIJA PROFIL 22. II. 1999. Smiju li to? "Nije se baš ugodno za spokojne šetnje po snijegu naći sred glasne gomile bijesnih prosvjednika. Policajcu je prilično teško pregovarati s onima koji su zaposjeli kuću. Opasno je prolaziti pored kuće u kojoj neuračunljivi ljudi mlataraju benzinom i prijete da će se zapaliti. Iako prosvjednici neupletenima ne žele nanijeti nikakvo zlo, nešto se uvijek može dogoditi. A i prilično je razumljivo što ljudi zbog toga ogorčeno vrte glavama: Kako smo do toga došli? Ne mogu li oni to međusobno rješavati kod kuće? Opravdano pitanje. Austrijski šetači na posljetku nisu krivi za ono što se događa u istočnoj Anatoliji. U Njemačkoj, gdje već ima troje mrtvih, to se pitanje postavlja puno dramatičnije. Kobno je za crveno-zelenu vladu što se kurdska pobuna poklapa s raspravom o dvostrukom državljanstvu. Za konzervativce nemiri su dokaz da se s 'novim Nijemcima', koji su istodobno Kurdi ili Turci, na vrat natovaruje nepotreban rizik. 'Ne ćemo dopustiti da se sukobi drugih zemalja rješavaju na njemačkim ulicama', rekao je kancelar Schroeder. Ta je ljutnja u prvom redu usmjerena na počinitelje kaznenih djela. No tu nema ništa spornoga: svatko, stranac ili domaći, koji se angažira za neovisnost Kurdistana, istočnoga Timora, Tibeta ili nekog dalekog molučkog otoka, mora se držati granica koje povlači kazneno pravo. Za nasilje, prijetnje, materijalnu štetu brinu se policija i sudovi, zbog toga se kažnjava, a da je to nužno i opravdano, nitko ne osporava. Ne, prigovor koji se provlači raspravom je načelniji: Ne nalažu li pristojnost i državna etiketa da se bude miran dok se uživaju prava gosta? Nije li nemoguć zahtjev da se drugoj zemlji nameću prosvjedi, štrajkovi glađu, blokade sjedenjem i drečanje megafona, neometano rješavanje uvezenih političkih sukoba? Glede toga bi se moglo staviti nekoliko obilaznih primjedaba. Primjerice, da ni mi, zapadni Europljani, ne ostavljamo svijet baš sasma na miru s našim problemima. Izvozimo smeće i izgorjele atomske fitilje, svoje burzovne krize odnosimo u afrički buš a naše seksualne neuroze u Tajland. Ili, da ostanemo pri temi: istočno anatolski Kurdi već prilično jako osjete kad njemačka industrija oružja napravi dobre poslove s turskom vojskom. Pohod Sadama Huseina na Kurde u sjevernom Iraku obavljen je tenkovima Steyr. (Kako zapravo dolaze do njih?) Sve dok nam ta razmjena koristi, držimo je dobrom i nazivamo je 'globalizacijom'. No kad nam se vrati nešto od tih sukoba, prestrašimo se i zatvaramo prozore. Zapravo baš puno tražimo: želimo izvoziti oružje, ali da nas žrtve ne opterećuju. Želimo uvoziti radnu snagu, ali ne želimo živjeti s tim ljudima (i s njihovim svojstvima i uvjerenjima). Posebno je licemjerno baš od egzilanata očekivati umjerenost. Egzilanti su u inozemstvu jer ih kući progone. Gdje da vode politiku ako ne tu? Ne bi li baš od egzilanata trebalo zahtijevati da mijenjaju odnose od kojih su morali pobjeći? Cinično rečeno: ne dokazuje li baš rizik koji preuzimaju na sebe, da nisu 'navodni azilanti' kojima je samo do toga da se udobno smjeste u našim utvrdama blagostanja? Dalaj-Lama agitira u Indiji, izbjegli Kubanci u Miamiu. Svi rade na promjeni vlasti i žele se vratiti u svoju zemlju kad se to ostvari. Kad je u sjevernom Iraku proglašena autonomija Kurda, polovica tamošnje vlade imala je austrijsku putovnicu ili diplomu austrijskog sveučilišta. Zbog toga nam ne treba biti neugodno. Na to možemo biti i ponosni. Ministar unutarnjih poslova Karl Schloegl je to shvatio. Već godinama se austrijska policija slaže s austrijskim Kurdima na austrijskom putu: u redu je ako iz Beča žele mijenjati svijet ili Tursku. Vodite svoju politiku, ali nemojte kršiti naše zakone. U sadržaj vaše političke borbe ne ćemo se miješati. Mirno i hladno sjedio je ministar i na večer poslije opsada veleposlanstava i postavio dimenzije na pravo mjesto: Ne, nema razloga da se zabrani PKK u Austriji. Ne, nema razloga za raspravu o izgonima, politici useljavanja ili pravu na azil. Radi se o tomu da se progoni kršenje kućnoga reda i 'eventualno materijalna šteta koju još treba utvrditi' - a za to će se, po svim pravilima, pobrinuti sudovi. Schloegl ima pravo. Mi nismo u građanskom ratu. Nismo okruženi teroristima koji žele srušiti naš sustav. Živimo u Austriji, zajedno s ljudima koji dolaze iz (nama) dalekih zemalja i povremeno očajavaju zbog stanja u svojoj domovini. Može se očekivati da će nas na to s vremena na vrijeme podsjetiti kad ometu našu šetnju" - piše Sibylle Hamann.