Š 18.II.NZZ:JU VOJSKA JOŠ MOĆNA

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 18. II. 1999. Jugoslavenska vojska kao regionalni faktor moći "Posljednja tri mjeseca 1998. vrh vojske Savezne Republike Jugoslavije (...) potresale su opsežne smjene. Tako je načelnik glavnog stožera Momčilo Perišić, koji je tu dužnost obavljao od 1993., potisnut na beznačajan položaj a njegovo mjesto preuzeo je Dragoljub Ojdanić, svoj položaj morao je napustiti i šef ratnog zrakoplovstva Ljubiša Veličković. Ukupno je otpušteno više od 20 visokih časnika, među njima i zapovjednik treće armije, koja je, između ostalog, mjerodavna i za Kosovo a danas je pod vodstvom bivšega zapovjednika prizrenskog korpusa Nebojše Pavkovića. Za razliku od Perišića i nekih drugih časnika, Pavković se navodno već odavno zalagao za vojnu akciju protiv Oslobodilačke vojske Kosova. Po raširenom tumačenju, jugoslavenski predsjednik Milošević uspostavio je nadzor i nad oružanim snagama, na koje se dosad nije mogao potpuno osloniti. Izvana je teško ocijeniti je li to tumačenje ispravno. Vojska ni danas nije homogena tvorevina; osim toga, u njoj postoje različite struje. Činjenica jest da je između vojnog i državnog vodstva neprekidno dolazilo do razlika u mišljenjima, što nije čudno s obzirom na političke i etničke sukobe u Saveznoj Republici Jugoslaviji. U tom kontekstu valja spomenuti sukobe između Srbije i Crne Gore, dvije nejednake jugoslavenske republike, te ponajprije rat na Kosovu, koji je ostavio traga i na oružanim snagama. Primjerice, Perišić je u siječnju 1998. navodno spriječio upotrebu vojske u unutarnjopolitičkim obračunima nakon smjene na vlasti. Bivši načelnik glavnog stožera navodno se protivio i angažmanu vojske na Kosovu. Perišić je također upozorio političko vodstvo da se ne upušta u odmjeravanje vojnih snaga s NATO-om. Ako se uistinu očitovao protiv angažmana vojske na Kosovu, tada to nije učinio zbog simpatije prema albanskim ciljevima; napokon, ne treba zaboraviti da je Perišić zapovijedao onom postrojbom Jugoslavenske narodne armije koja je na početku rata u Bosni napadala Mostar. Vjerojatnije je da se iza kritike na račun politike prem Kosovu skriva načelni sukob o ulozi vojske. Po mišljenju Perišića i ostalih visokih časnika oružane snage ne smiju se plesti u politiku; oni odbijaju operacije uvođenja reda u samoj zemlji i preuzimanje policijske uloge, držeći da je po Ustavu uloga vojske ponajprije obrana zemlje. Vojska je odigrala kobnu ulogu u procesu raspada Titove tvorevine Jugoslavije. Još krajem osamdesetih godina jugoslavenska vojska, tijesno isprepletena sa Savezom komunista, smatrala se jamcem državnog jedinstva, zalažući se za očuvanje multinacionalne države - a time i za očuvanje svojih povlastica. No, tijekom 1991. sve se više preobražavala u srpsku vojsku, koja je stupila u službu velikosrpske politike beogradskoga vodstva. Naoružavala je Srbe u Hrvatskoj i BiH; u jesen 1991. razorila je hrvatski grad Vukovar i napadala Dubrovnik. Kad je Perišić 1993. imenovan načelnikom glavnog stožera, vojska je po izvješću nezavisnog beogradskog tjednika 'Vreme' i sama bila 'osiromašena, frustrirana i zbunjena' zbog raspada multinacionalne jugoslavenske države, izgubljenih ratova u Sloveniji i Hrvatskoj i gospodarske propasti Jugoslavije. U roku od nekoliko godina nije ostalo gotovo ništa od povlaštenog statusa koji je nekoć uživala pod Titovom vladavinom, ali ni od poštovanja koje je uživala među širokim slojevima stanovništva. Nakon završetka rata u Bosni, u studenom 1995. moralno poraženu vojsku trebalo je preobraziti u suvremenu, profesionalnu i što više depolitiziranu oružanu snagu. No, u izoliranoj zemlji upropaštenog gospodarstva nije bilo dovoljno novca za osuvremenjivanje vojske. Tome valja dodati da je predsjednik Milošević svoju vladavinu manje oslanjao na oružane snage a više na policiju, ponajprije onu specijalnu, koju je proteklih godina brojčano osnažio. Osim pitanja uloge oružanih snaga u političkom životu, neprekidni uzrok napetosti i trzavica između vojske i specijalne policije bilo je suparništvo, čije značenje, doduše, po mišljenju zapadnih vojnih stručnjaka, ne treba precjenjivati. To vrijedi i za izvješća o otporu unutar vojske Miloševićevoj politici prema Kosovu. Pozadinu sukoba sa specijalnom policijom čini ponajprije raspodjela danas oskudnih financijskih resursa. Srpska policija broji navodno oko 120 tisuća ljudi. Dobro naoružana specijalna policija broji pak - ovisno o izvoru - od 5000 do 15 tisuća ljudi, pri čemu zapadni vojni stručnjaci prvu brojku smatraju vjerojatnijom. Srpski oporbeni političari drže da je specijalna policija, formalno podređena ministarstvu unutrašnjih poslova, zapravo neka vrsta Miloševićeve zaštitne postrojbe i njegov najjači instrument moći. Njezini pripadnici uživaju brojne povlastice slične onima vojnih časnika u Titovo doba. Navodno dobivaju plaću u devizama. Vojni kadar smatra da je u slabijem položaju u odnosu na pripadnike specijalne policije, žaleći se da se previše novca izdvaja za specijalnu policiju, što ide na račun vojske. Jugoslavenska vojska imala je teškoća i s regrutiranjem, kao što se pokazalo već za vrijeme rata u Hrvatskoj u jesen 1991. kad su, ponajprije u gradovima, brojni Srbi nestajali ili bježali u inozemstvo kako bi izbjegli mobilizaciju. Danas im prijeti velika opasnost da će biti poslani na Kosovo u borbu protiv naoružanih albanskih separatista, a to pak ne žele čak ni oni koji podupiru službenu politiku srpskog vodstva prema Kosovu. Osim toga, jugoslavenske su oružane snage - kao i one iz Titova vremena - miješane. Stoga se javljaju slični problemi kao i početkom raspada bivše Jugoslavije, kad je sve veći broj ponaprije vojnika i časnika nesrpske nacionalnosti odbijao izvršiti zapovijedi ili je dezertirao. Mađari u Vojvodini ne žele ni u kom slučaju služiti vojni rok na Kosovu, a i crnogorsko je vodstvo već zaprijetilo da će u slučaju eskalacije rata povući svoje vojnike iz jugoslavenske vojske. Unatoč izostanku procesa osuvremenjivanja oružanih sustava, uvjetovanom nedostatkom novca, te unatoč uzdrmanom moralu jugoslavenska je vojska i dalje važan regionalni faktor moći, iako joj je uz pomoć Sjedinjenih Država naoružana hrvatska vojska po procjeni zapadnih vojnih stručnjaka u najmanju ruku ravna ako ne i čak i lagano nadmoćna. Doduše, po mišljenju tih stručnjaka bilo bi pogrešno proglasiti da je jugoslavenska vojska u očajnom stanju. Beogradska oružana sila ipak raspolaže većinom oružja iz arsenala nekadašnje Jugoslavenske narodne armije. Iako je oružje zastarjelo, a jugoslavenska vojska ne bi se u slučaju vojne intervencije mogla suprotstaviti NATO-u na ravnopravnoj nozi, veliki arsenal oružja i općenito dobra obučenost časnika ipak su dovoljni za prevlast u regionalnom okružju", smatra Cyrill Stieger.