A 17.II.PRESSE:OECALAN-SRAMOTA EUROPE

AUSTRIJA DIE PRESSE 17. II. 1999. Nezadovoljavajući završetak "'Morat će odgovarati pred turskim sudom' - drhtaj glasa turskog premijera najautentičnije je potvrdio kakvu je prekretnicu Turska u noći na utorak obilježila u svom ratu protiv kurdskih separatista. Odiseja Abdulaha Oecalana završena je i uistinu nije mogla biti spektakularnija u svim danim okolnostima. Istodobno nije mogla u svim danim okolnostima izazvati ni veće nezadovoljstvo. U tom kontekstu valja spomenuti neobičnu (dvostruku?) ulogu, koju je odigrala Grčka - u odnosu prema Kurdima općenito i u Oecalanovu bijegu konkretno. Poznato je da je turski susjed prvo okupljalište turskih izbjeglica. Oduvijek se šuškalo i da je Atena aktivno podupirala spearatističke Kurde po mottu 'neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj'. Naravno, Grčka sve to pobija jer si ne može priuštiti takve stvari u svom osjetljivu odnosu prema Turskoj. No, istodobno su upravo Grci danima osiguravali kurdskim teroristima smještaj u jednom od svojih veleposlanstava, zalažući se u ostatku Europe još i u četvrtak za sigurno boravište za Oecalana. To je više nego samo pikantna pojedinost. No, vrlo je neobično da je kurdski vođa prilikom bijega od grčke zaštite vrlo brzo završio u rukama turskih progonitelja dok su se Amerikanci prethodno neprekidno poluglasno žalili na grčku bliskost prema kurdskim separatistima (rado osiguravajući Turskoj leđa u Europi). Drugo, valja spomenuti ulogu Kurda u cijeloj Europi: zastrašuje brza mobilizacija bijesnih gomila kad su novinske agencije distribuirale vijest o Oecalanovu uhićenju. Gotovo nitko nije tako djelotvorno organiziran kao uvijek na nasilje spreman PKK u Europi i vrijeme je da se cijeli Stari Kontinent pozabavi tim problemom. Treće, valja spomenuti neuspjeh Europe u slučaju Oecalan, koji je izbjegavan poput opasne bombe. Iako Bonn, suočen s kurdskim valom odmazde koji se jučer razlio Europom, može sam sebi čestitati što svojedobno nije ustrajao na Oecalanovu izručenju iz Italije, europske kapacitete za rješavanje ovako osjetljivih problema treba i dalje žigosati kao sramotne. Četvrto, treba upozoriti na trijumf Turske. Strategija Ankare žela je uspjeh od samog početka: zveckanjem oružja u smjeru Sirije Turska je izborila da Oecalan izgubi sirijsku zaštitu i da bude izbačen iz te zemlje; borbenim tonovima u Europi Turska je (u apsurdnom duetu s PKK) utjecala da nitko nije želio opeći prste na slučaju Oecallan; ostatak je obavila turska obavještajna služba (u suradnji s izraelskom i tko zna kojom još). Za Ankaru je Oecalanovo uhićenje nedvojbeno bombastičan uspjeh. Turskoj čak treba odobriti ono što se potajno odobrava i ostalima (Izraelu, SAD): naime, lov na krvavog terorista, koji djeluje protiv države ali i protiv Kurda, koji se ne slažu s njegovom politikom. No, to nimalo ne utječe na činjenicu da je odnos Turske prema većini neterorističkih Kurda sramotan. To nimalo ne mijenja ni činjenicu da Ankara, koja često tvrdi da joj je mjesto u Europskoj uniji, samo na temelju svog odnosa prema manjinama, na temelju negiranja kurdskih prava, nema što tražiti u Europi. Europa je žalosno propustila priliku da iskoristi publicitet Oecalanova bijega i nametne Turskoj odgovarajuće obveze. Sada Oecalan 'pripada' Turcima, a kurdski će problem nakon osude protiv njega uskoro biti zaboravljen. Ta perspektiva izaziva najveće nezadovoljstvo na kraju Oecalanove Odiseje", upozorava Andreas Schwarz.