FR-LIBERATION 17.2.KURDI

FRANCUSKA LIBERATION 17. II. 1999. Kurdska tragedija "Kurdski je san, star gotovo jedno stoljeće, imati svoj teritorij kako bi izbjegli sudbinu naroda razapetog između Turske, Irana, Iraka i Sirije. San nikada nije mogao postati stvarnost, iako 25 do 30 milijuna Kurda živi na zemljopisno istorodnom prostoru. Imaju svoj identitet, civilizaciju koja potječe od Medijaca i jezik koji se razlikuje od turskoga i arapskog, koliko i francuski od mađarskog. Kurdi su jedini narod takvog utjecaja koji nikada nije dobio pravo na samoodređenje, neovisnost ili samoupravu, niti mu je priznat kulturni identitet, barem i na kratko vrijeme. U tome je osobitost kurdske tragedije koja izbija u prvi plan tek u doba velikih progona, kao što je bio onaj nakon Zaljevskog rata 1991. Ta očajna stvarnost tumači zašto se neki kurdski borci, kao oni u Turskoj, odlučuju na borbu u sklopu naoružane, monolitne i krvoločne organizacije kao što je PKK Abdulaha Oecalana. Pod Otomanskim Carstvom koje je bilo mozaik naroda i vjera, Kurdi su slobodno govorili svojim jezikom, ali kao muslimani, bili su vjerni sultanu koji je ujedno bio i kalif, dok su se očitovali grčki, srpski, bugarski i armenski nacionalizam. Nakon Prvoga svjetskog rata, saveznici su kao pobjednici odlučili uništiti otomanska područja i ugovorom iz Sevresa 1920. osnovati kurdsku državu. Tri godine kasnije, ugovorom iz Lausanne zamisao je pokopana, zbog vojnih pobjeda Mustafe Kemala Ataturka koji je oružjem zacrtao sadašnje granice Republike Turske. Danas u njoj živi 12 do 15 milijuna Kurda, ili gotovo četvrtina pučanstva. Oko 4 milijuna Kurda živi u Iraku (27 posto pučanstva), a 800 000 u Siriji (9 posto puka). U Iranu, zemlji koja nikada nije bila otomanska, 7 milijuna Kurda čini oko 6 posto pučanstva. U svim državama Kurdi su stalno izloženi pokušajima asimilacije i represiji. Njima su također sustavno manipulirale susjedne države koje su podjarivale plemensko suparništvo između Kurda. U Iranu, kako u doba šaha, tako i u doba Islamske Republike, zabranjeno je svako javno očitovanje kurdskog pitanja. U Iraku, nakon niza pobuna, Kurdi su 1970. dobili samoupravu koja je bila mrtvo slovo na papiru. Nakon progona 1991., kada su milijuni civila bježali pred Sadamovim postrojbama, međunarodna je zajednica uvela 'područje za zaštitu Kurda' na sjeveru Iraka. Taj je kurdski entitet kako-tako preživio, gušen dvojakom blokadom i uništavan ratom između kurdskih vođa Masuda Barzanija i Jalala Talabanija koji su se nedavno pomirili uz posredovanje Washingtona. U Turskoj su kurdske pobune koje su se prvo dizale uime vjere protiv svjetovne republike, bile brojne 30-ih godina i nemilosrdno su ugušene. U toj turskoj državi koja je nadahnuta jakobinskim primjerom, Kurdi prividno imaju sva prava turskih građana. Mogu postati generali, ministri ili čak predsjednici republike, kao pokojni Turgut Oezal koji nije skrivao da mu je majka bila Kurdkinja. Ali ne mogu zajednički isticati svoja prava kao Kurdi, niti su im priznata kulturna prava (televizija ili školovanje na svome jeziku). Ne mogu imati nikakav oblik regionalne samouprave. Taj obrazac integracije uime 'jedne i nedjeljive' republike, danas je u krizi. Oecalanova stranka koja je 1984. započela oružanu borbu konkretizirala je taj zahtjev za kurdskim identitetom, iako su mnogi Kurdi u zemlji odbili primjenu nasilja 'apoculara' (pristaša Apa). Prokurdska stranka Hadep koja je na putu da je zabrane, kao i njezinu predšasnicu Dep prije tri godine, zastupa manje od 5 posto glasova na državnoj razini, ali bilježi dobre rezultate u 'kurdskoj zemlji'. Rat između snaga sigurnosti i kurdskih boraca (31.000 mrtvih) zakočio je svaki demokratski razvoj kurdskog pitanja, ali je i pokazao potrebu za njegovim žurnim rješavanjem. To je još uvijek zabranjena tema među političarima, ali intelektualci i dobar dio elite civilnog društva tvrde da prave demokratizacije Turske ne može biti bez političkog rješenja kurdskog pitanja putem priznavanja kulturnih i političkih prava Kurda", piše Marc Semo.