ES-15.II.-EL PAIS-ŠPANJ.VANJSKA POLITIKA

ŠPANJOLSKA EL PAIS 15. II. 1999. Erozija vanjske politike "U Španjolskoj, kao i u susjednim državama, vanjska je politika ozbiljno ugrožena djelovanjem niza čimbenika koji ne samo da utječu na nju, nego bi je mogli i uvjetovati. Španjolski Ustav u članku br. 97. kaže da vanjskom politikom 'upravlja' Vlada. No, u posljednje vrijeme tri su događaja dovela u pitanje upravo ovo što je spomenuto: 'slučaj Pinochet', odluka baskijskih nacionalista da svoj parlament u Vitoriji stave na raspolaganje samozvanom kurdskome parlamentu u izgnanstvu te sporazum između španjolskih ribara i britanskih vlasti u Gibraltaru. U slučaju Pinochet, djelovanje španjolskoga suca Baltasara Garzona utjecalo je, barem privremeno i površno, na odnose između Španjolske i Čilea. A u sukobu su dva ustavna načela: prije spomenuti članak br. 97 i neovisnost sudske vlasti. Prema mišljenju sudaca, u skladu s postojećim zakonima, Vlada ne može odbiti poslati zahtjev za izručenjem ako njegovo slanje zatraži sudac koji je sastavio taj zathjev. Ali, može li neki sudac određivati vanjsku politiku neke države? Očito, odgovor se nalazi u tom novom svijetu političkih i pravnih veza, a slično se dogodilo i u Italiji s odlukom o oslobađanju kurdskoga gerilskog vođe Abdulaha Ocalana, iako se u Italiji s time složila i Vlada. Ocalan nas dovodi i do drugoga slučaja, a riječ je o ustupanju baskijskoga parlamenta na korištenje. Iako se u tom činu mogu pronaći brojne poruke, koje više imaju veze s odnosima baskijskih nacionalista prema španjolskoj Vladi i o onima koji postoje između PNV-a (Partido Nacionalista Vasco - Baskijska nacionalistička stranka) i PP-a (Partido Popular - Narodna stranka), činjenica je da odluka u tom području ima utjecaja na španjolsku vanjsku politiku u odnosu prema Turskoj, bez dodatnog ulaženja u procjenjivanje tih odnosa. A dobar je pokazatelj i za novu situaciju, onu koju su više kritizirali ministri unutarnjih poslova i gospodarstva nego sam ministar vanjskih poslova. Posve je jasno da nije riješeno pitanje upletanja autonomnih zajednica u vanjsku politiku države. To je neriješeni problem koji se, čini se, unatoč svojoj važnosti, izbjegava u novom Zakonu o odnosu prema inozemstvu koji bi trebao potvrditi uvijek izbjegavano (unatoč brojnim svađama između ministarstava) načelo "jedinstvenoga djelovanja u inozemstvu". Kad je riječ o Gibraltaru, ne samo ponižavajuće uhićenje posade broda 'Pirana', nego i sukob dvadesetorice ribara koji ribare u tim vodama, same je ribare naveo na sklapanje sporazuma izravno s guvernerom Gibraltara koji ih je iskoristio za kršenje glavnog načela španjolske politike prema slučaju Gibraltara, a to je izbjegavanje kontakata s lokalnim gibraltarskim vlastima. A kad je o tome riječ, pogledajmo na koji način ribarski interesi mogu utjecati na našu politiku prema Maroku! Općenito, u cijeloj smo Europi svjedoci gubitka utjecaja ministarstava vanjskih poslova na određivanje i vođenje vanjske politike, bez obzira ide li to u prilog novim čimbenicima - nevladinim udrugama ili medijima, uz pomoć famoznog 'CNN-učinka', međunarodnim organizacijama poput NATO-a ili Europske unije, regija ili premijera i ministara gospodarstva koji dobivaju sve veću ulogu u zajedničkom životu gospodarske i monetarne unije. Tim kretanjima ide u prilog i globalizacija koja je upravo izbrisala mnoge tradicionalne razlike između unutarnje i vanjske politike. Zapaziti sve to, jednostavno znači da treba upozoriti na činjenicu da bi to mogao biti važan problem, čak i ako se rodi nekakva zajednička europska vanjska politika. Zbogom, diplomati? Jasno da ne. Osobito sada, kad su više nego ikada prije nazočni izvan djelokruga svoga ministarstva. Ali sada dobivaju konkurenciju", piše Andres Ortega.