BE-LE SOIR 13.2. JELJCINOVO SMJENJIVANJE

BELGIJA LE SOIR 13. II. 1999. Oslabljen, Boris Jeljcin započinje zadnju bitku "Čudesno ozdravljenje u Rusiji? U petak je Boris Jeljcin došao u Kremlj, završavajući tako svoj prvi puni radni tjedan od mjeseca prosinca. Naime, istoga je dana parlamentarno povjerenstvo za opoziv Predsjednika završilo svoj rad i prihvatilo pet točaka optužnice. Zadnja među njima je optužba za genocid nad ruskim narodom. Predsjednika se k tome tereti da je odgovoran za raspad SSSR-a koncem 1991.; zbog uloge u 'uništenju vojske' i vojno- industrijskog kompleksa; zbog oružanog napada na pobunjeni parlament 1993. (službeno 148 mrtvih, puno više po neovisnim izvorima); zbog rata u Čečeniji u prosincu 1994. (nekoliko desetaka tisuća mrtvih). Optužba za genocid jamačno je najneobičnija. Duma (donji dom parlamenta) primjećuje da Rusija danas ima 146,5 milijuna stanovnika, dok ih je 1992. imala 148,6 milijuna i upozorava na znatan pad životnog standarda nakon sloma SSSR-a, na uništenje školstva i zdravstva, promidžbu u korist kontracepcije (pojednostavljen je postupak za pobačaj) i na 'uništavanje moralnih temelja društva'. Iako je u sitnice pripremljen, ovaj postupak za 'impeachement na ruski način' u sadašnjim prilikama nema nikakva izgleda na uspjeh. Komunistička stranka koja je najjača u parlamentu, nema apsolutnu većinu i ne može nametnuti svoju volju. S druge strane, postupak nailazi na gotovo nesavladive zapreke. Tako, da bi postupak opoziva bio službeno pokrenut, zastupnici moraju prihvatiti barem jednu od pet točaka optužnice, i to dvotrećinskom većinom, tj. s tristotine glasova. Odluku će donijeti Vrhovni i Ustavni sud. Prvi će se očitovati o kažnjivosti optužnice, a drugi o sukladnosti postupka s temeljnim zakonom. No Ustavni je sud uvijek bio odan Predsjedniku. Napokon, opoziv s dvotrećinskom većinom mora prihvatiti i Vijeće federacije, gornji dom u kojemu su gubernatori pokrajina koji su za sada uglavnom vjerni državnom poglavaru. Komunisti su očito potpuno svjesni uzaludnosti svog prijedloga. Ako ustraju i potpišu, bit će to iz političkih, koliko i osobnih razloga... Komunistička stranka i njezin vođa Genadij Zjuganov, nesretni takmac sadašnjeg Predsjednika i veliki gubitnik na predsjedničkim izborima 1996., ima nesređenih računa s Borisom Jeljcinom. On je pokrenuo raspad Sovjetskoga Saveza, raspustio Komunističku stranku nakon puča 1991., a zatim je dobrohotno (zbog čega danas zacijelo žali) povratio njezinu legitimnost. Nikada nije prestao upozoravati na opasnost Komunističke stranke, njezinih šovinističkih, reakcionarnih, protureformatorskih i protusemitskih ideja za budućnost Rusije. Dakle, postupak opoziva neka je vrsta osvete za komuniste koja nema izgleda da uspije, ali je neugodna i bolna za Predsjednika. No postupak opoziva je za komuniste i njihove saveznike u Dumi način da zadrže pritisak na Borisa Jeljcina koji je fizički i politički oslabljen, kako bi pristao na 'sporazum o nenapadanju' vlade i parlamenta kojim se Predsjednik ne bi uklonio, jer je to nemoguće, već onesposobio. Na prijedlog premijera Jevgenija Primakova, zastupnici zapravo trebaju provesti raspravu o 'ugovoru o političkoj stabilnosti', nakon kojega će Duma odustati od postupka opoziva, a Predsjednik će se obvezati da neće smijeniti vladu bez pristanka parlamenta. U Moskvi, Predsjednikovi prijatelji stalno upozoravaju protivnike: 'Boris Jeljcin će još imati prigodu da zaradi gripu na vašem pogrebu'. Prije nego dopusti da ga onesposobe", izvješćuje Pol Mathil.