CORRIERE 10.II.- NJEMAČKI IZBORI, TALIAJNSKI ZAKONI

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 10. II. 1999. Njemačke lekcije, talijanske slabosti "U Hessenu je crveno-zelena koalicija pretrpjela ozbiljnu pouku, te, uz vladu savezne države Frankfurta i Wiesbadena, gubi i većinu u Bundesratu, njemačkoj skupštini saveznih država. U Rimu, vlada lijevog centra donosi prijelaznu zakonsku odredbu za sređivanje položaja oko 250.000 ilegalnih useljenika koji su u Italiju ušli prije nego je na snagu stupio zakon Turco-Napolitano (27. ožujka 1998.), i koji zadovoljavaju, kaže se, uvjete predviđene uredbom koja je regulirala imigracijski priljev za prošlu godinu. Između ta dva događaja, očito je, nije moguće napraviti nikakvu izravnu usporedbu. No njihova istodobnost, makar i slučajna, ipak potiče na poneko razmišljanje. CDU je dobio izbore u Hessenu zajahavši, s mnogo popuštanja ksenofobiji, prosvjed protiv nacrta zakona koji ruši tradicionalno njemačko načelo državljanstva, temeljeno na krvi, a kako bi, međutim, osigurao onima koji u zemlji prebivaju najmanje osam godina, prođu ispit govornog jezika i povijesti, i obvežu se poštovati Ustav, pravo da istovremeno budu građani Njemačke i zemlje podrijetla. Radi se, u zemlji u koju je već nemoguće preseliti ako se nema radni ugovor, o radikalnom prijedlogu, to je jasno, ali i ozbiljnom i argumentiranom. Pa ipak, dvije trećine Nijemaca ga osjećaju kao dim u oči. I, nakon glasovanja u Hessenu, unatoč krutosti Zelenih, vlada će oko prijedloga morati ponovno pregovarati s demokršćanima, jer ovi već najavljuju da ga neće propustiti u Bundesratu, takvog kakav jest. Eto, dakle, tko zna kojeg po redu, dokaza da se s tako ključnim problemom kao što je imigracija može suočiti samo unutar logike dvostranačkog sustava, prema kojoj ga većina i oporba ne ideologiziraju i ne koriste se njime kao oružjem političke borbe. Svaka radikalizacija, 's ljevice' i 's desnice', na tako osjetljivu terenu, zapravo riskira da uvede opće političke i društvene napetosti kojima bi bilo prilično teško demokratski upravljati. No dok se u Njemačkoj radi o tome da se ponovno vrati, ako je moguće, široko prihvaćena metoda prošlih godina, u Italiji tu metodu tek treba izmisliti. Nevolja je u tome što se nitko ne dijeli, nitko ne sukobljava, ne diže se glas zato što se donose povijesne odluke predodređene, među ostalim, da označe budućnost zemlje, barem od sada pa do 2020. godine, kada će talijanski starosni indeks, odnos između aktivne i stare populacije, biti viši od europskog koji je 3,5 posto, te bi današnji koji je uznemirujući mogao doći do katastrofalnog, a uloga ozbiljno programiranog useljavanja mogla bi se, posljedično, pokazati odlučujućom. Radije se dijeli, i sukobljava, i diže glas, glede toga da li tom pitanju trebamo, ili ne trebamo, pristupiti jedinim instrumentom, kojega smo, kako se čini, kadri koristiti. Odnosno instrumentom, kojemu se još jučer vlada utekla, administrativnog sređivanja, ex post 'milosrdnim' reguliranjem stvarnosti koje su izrasle pred našim očima zahvaljujući 'širokom i elastičnom' tumačenju (bijelom, crvenom i zelenom) važećih zakona, koji su, po sebi, ipak, dobri zakoni. Moguće je da neki, ili mnogi, iz vladajuće većine misle tako spasiti svoju savjest. No moguće je da, bude li se tako išlo dalje, ljudi (s desnice, no često i s ljevice), prepušteni sami sebi s problemima i strahovima koje ta pojava sije u svakodnevnom životu, u Italiji kao i u Njemačkoj, počnu po glavi pretresati najgore misli, uključujući one ksenofobne i rasističke. I da će netko na tome poraditi mnogo energičnije, i neodgovornije, nego što su to do sada činili desni centar i sama Lega", piše Paolo Franchi.