RFI-MIROVNE SNAGE ZA KOSOVO-4-2

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 4. II. 1999. Dossier dana: Pripreme za slanje mirovnih snaga na Kosovo Prilog Vojislava Stojanovića "Ovih se dana od ključnih ministara zapadnih zemalja i čelnika Atlantskog saveza može čuti da je politički sporazum o Kosovu, koji treba s valjanošću od tri godine postići u Rambouilletu, uvjet za slanje jakih mirovnih snaga u ovu pokrajinu. Kaže se, kao u slučaju Daytonskog sporazuma za Bosnu, političko rješenje za Kosovo treba odrediti okvir i ciljeve vojnog angažiranja a ne obrnuto - da se prvo pošalju vojnici, a zatim raspravlja o političkoj budućnosti ove pokrajine Srbije. Ono što se, međutim, ne kaže nego podrazumijeva jest ono što se praktično događa u Bosni, a to je da samo prisutnost zapadnih snaga presudno utječe na političku evoluciju, i to neovisno o volji lokalnih moćnika. Odnosno, da se upravo pomoću tih snaga upravlja protektoratom u, za zapadne prijestolnice, poželjnom smjeru. Na taj se način iza scene razmišlja i o Kosovu. Najvažnije je, kako se smatra, na temelju bilo kakvog sporazuma i iznuđenog pristanka Beograda, ubaciti više desetina tisuća vojnika, a poslije će se već vidjeti kako se situacija razvija i može li se za tri, pet ili deset godina osigurati političko rješenje koje neće voditi novom krvoproliću. Kao u primjeru Bosne, za koju se još ne zna hoće li opstati kao federalna država ili će se jednoga dana nepovratno podijeliti, konačno rješenje za Kosovo može biti odgođeno uz prisutnost vojnika koji se neće moći protjerati za dugo, danas nepredvidljivo, razdoblje. Iz rečenoga je jasno zašto je važno tko će činiti mirovne snage i pod čijim će se zapovjedništvom naći. Zemlja koja bude poslala najveći kontingent i, posebno, ako joj pripadne zapovjedništvo nad tim snagama može se nadati nešto većem utjecaju na buduće političko pilotiranje Kosova, kao i na konačno rješenje za tu pokrajinu - na isti način na koji danas Amerikanci utječu u Bosni preko civilnog predstavnika, odnosno glavnog protektora Carlosa Westendorpa. U sadašnjoj raspodjeli karata oko Kosova, Amerikanci su dobili rukovođenje misijom civilnih verifikatora, a Francuzi zapovjedništvo nad snagama za zaštitu misije, stacioniranih u Makedoniji, pri čemu će se glavne karte svakako podijeliti oko mirovnih snaga s brojnim i pravim vojnicima na terenu. U prvim računicama, prošle godine, Atlantski savez je predviđao da bi za ove snage trebalo 36.000 ljudi ako bi samo jamčile primjenu mirovnog sporazuma; 60.000 ako bi se bez sporazuma efektivno osiguravao prekid vatre; i čak 200.000 vojnika ako bi se, eufemistički govoreći, nametao mir odnosno vodio pravi rat s JA. U ovom trenutku, pak, NATO je došao do računice od najviše 30.000 vojnika koji bi štitili hipotetički mir iz Rambouilleta, dvostruko manje nego što je nakon Daytona poslano u BiH, ali bi ovdje bili na pet puta manjem teritoriju, što se smatra sasvim dobrim pokrivanjem. Na Kosovu bi mirovne snage imale nešto drukčiju ulogu nego u Bosni, gdje im je najvažniji posao razdvajanje protivničkih vojska. Dok bi u ovom slučaju najprije štitile granice Kosova i pojedine manjine unutar albanskog etničkog prostora. Prema svim najavama zapadnih dužnosnika, dva su uvjeta da NATO uopće pošalje svoje snage. Jedan je da uopće dođe do pravog i dovoljno jasnog mirovnog sporazuma, makar za određeno razdoblje, i drugi - da Beograd eksplicitno pristane na dolazak stranih vojnika pri čemu je poželjno da to učini dobrovoljno, a ako ne onda pod prijetnjom zračnih udara NATO-saveza. Američki kongresmeni su, neslužbeno, postavili još jedan uvjet za angažiranje vojnika svoje zemlje, a taj je da jugoslavenske oružane snage napuste Kosovo, osim možda granice prema Albaniji. U Washingtonu se, naime, izuzetno strahuje od onoga što je izbjegnuto u Bosni, od fizičkog dodira zaraćenih strana koji bi mogao dovesti do nepredvidljivih i teških incidenata. Tko će činiti glavninu ovih snaga i pod čijim će se zapovjedništvom naći, više nije nepoznato ni široj javnosti. Francuski ministar obrane Alain Richard je prije dva dana diplomatskim jezikom priopćio da će Europa osigurati većinu vojnika, a da će u europskom kontingentu Francuska moći pružiti najveći doprinos. Ovo znači, ne matematički već praktično, da će Francuska imati najbrojniji sastav ljudi, iz čega opet slijedi, prema običajima Atlantskog saveza, da će imati i zapovjedništvo nad cijelim mirovnim snagama. Isti je slučaj s Francuzima u Makedoniji, s Amerikancima u Bosni, pri čemu je riječ o tzv. taktičkom zapovjedništvu, za razliku od strateškog koje uvijek ostaje u rukama vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga u Europi - američkog generala Wesleya Clarka. Da su Francuzi posebno zainteresirani za Kosovo govori i činjenica da su NATO-u stavili na raspolaganje za eventualne zračne napade na jugoslavenske vojne ciljeve 20-ak borbenih zrakoplova - ne mnogo, ali, što je simbolički važno, najviše poslije Amerikanaca koji su pripremili čak 260 zrakoplova. France Presse ocjenjuje da će u povodu Kosova biti vrlo izoštren parados da velikim europskim postrojbama zapovijeda u krajnjem slučaju američki časnik, što neće mnogo ojačati ideju samostalne europske obrane. Točno je da američka administracija razmišlja, uz veliki oprez Kongresa, da pošalje dvije do četiri tisuće vojnika i na samo tlo Kosova kako bi se ohrabrili stalno nepovjerljivi i neodlučni Europljani, ali čak i da njih ne bude, vrhovno zapovjedništvo bi ostalo u rukama Amerikanaca. U lipnju '96. saveznici su se dogovorili oko osnovnih načela europske samostalnosti u okviru zajedničke obrane, ali su ta načela tijekom dvije godine ostala mrtvo slovo na papiru. Tada je, recimo, dogovoreno da se u okviru Atlantskog saveza uspostavi, osim američkog, i samostalni europski lanac zapovijedanja, sve do Clarkova pomoćnika, britanskog generala Ruperta Smitha. Kao i mogućnost da se ova europska vojna hijerarhija privremeno potpuno odvoji u operacijama u kojima ne sudjeluju Amerikanci. Ništa od toga neće se dogoditi na Kosovu, tako da će se na prve korake stvarno osamostaljene europske obrane morati pričekati bolja prilika. Naravno, Kosovo je prigoda za Francuze i Britance da pokažu u kojoj su mjeri sposobni da solidno obavljaju poslove koji su im povjereni, uz očekivanje da to čine još bolje nego u Bosni i možda za još duže vrijeme. Samostalna europska obrana tako bi se gradila na konkretnim uspjesima, a ne na traženju slobode od Amerikanaca da bi im se, ako se stvari pogoršaju, ponovno obraćalo za pomoć". (RFI)