RFI-PREGOVORI O KOSOVU-3-2

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 3. II. 1999. Tema dana: Rambouillet - mjesto održavanja Konferencije o Kosovu "Mjesto potpisivanja sporazuma kojim je završen rat u Bosni - Dayton - iznenada je postalo poznato svim stanovnicima bivše Jugoslavije, pa i šire. Slična bi sudbina mogla zadesiti i Rambouillet, gradić udaljen 50-ak kilometara od Pariza, kojega su zapadne velesile izabrale kao mjesto održavanja konferencije o Kosovu. Kažemo, mogla bi u prvom redu zato što zasad još nije sasvim sigurno da će se konferencija održati budući da vlasti u Beogradu još nisu odgovorile potvrdno na poziv međunarodne zajednice. Ne želimo govoriti kakve su šanse međunarodnih čimbenika da u Rambouilletu protagoniste kosovske krize, kao svojedobno u Daytonu protagoniste bosanske, prisile potpisati sporazum koji bi označio kraj oružanih sukoba, nego jednostavno osvrnuti se na samo mjesto koje je već bilo poprište važnih događaja. Rambouillet, točnije dvorac u Rambouilletu, poznat po tome što je u njemu 1547. izdahnuo francuski kralj Francois I., još je za vrijeme kraljeva bio važno mjesto, ali tek se zadnjih nekoliko desetljeća istaknuo kao lokalitet pogodan za diplomatske susrete. Dvorac je još od 19 st. u vlasništvu države, ali običaj da se u njemu održavaju važni diplomatski susreti uveo je predsjednik De Gaulle 1959. kada je u Rambouilletu primio njemačkog kancelara Konrada Adenauera. U istom mjestu De Gaulle je primio još niz drugih ličnosti. Spomenimo samo glavnog tajnika KP Sovjetskoga Saveza Nikitu Hruščova te britanskog premijera Harolda Macmillana. Ovu tradiciju nastavili su i ostali francuski predsjednici, pa su tako Rambouillet pohodili nasljednik Hruščova, Leonid Brežnjev, njemački kancelar Helmut Schmidt i mnogi drugi. Što se tiče konferencije o Kosovu, događaja po kojem bi ovo mjesto moglo postati poznato velikom broju stanovnika Jugoslavije - može se reći da tradicija diplomatskih susreta vjerojatno za organizatore i nije bila odsudna pri izboru Rambouilleta kao mjesta održavanja susreta predstavnika sukobljenih strana na Kosovu. Zasigurno, mnogo je važnije to što je dvorac u Rambouilletu, uz komfor koji nudi, dovoljno izoliran da se mogu voditi dugi pregovori bez vanjskih utjecaja. Dossier: Politički zahtjevi sudionika konferencije o Kosovu Prilog Stanko Cerović "Komentatori i diplomati su optimisti u pogledu održavanja pregovora u Rambouilletu, iako još ne u pogledu njihova uspjeha. Iako je pristanak predstavnika OVK da sudjeluju na pregovorima stigao u dosta smušenom obliku, smatra se da je sigurno da će OVK na neki način biti zastupljen, dok se Miloševićev pristanak očekuje na osnovi nekih labavih procjena o pisanju državnih medija u Beogradu. 'The International Herald Tribune' piše da je u Washingtonu prilično rašireno očekivanje da će Milošević odgovoriti pozitivno. Očekivanja se temelje i na racionalnoj procjeni situacije da bi za Beograd jednostavno bilo previše loše da odbije pregovore budući da sve sile koje se računaju u međunarodnim odnosima, uključujući i Rusiju, to od njega traže. Jedino ne bi trebalo isključiti da Milošević odugovlači, ne dajući jasan odgovor, postavljajući neke uvjete, podižući napetost do maksimuma - tako je uvijek radio u sličnim situacijama. Za to je kriva zapadna diplomacija koja tako planira pregovore da je u njima Milošević ključni čovjek - kao što je i u ratu. Kako piše također 'The International Herald Tribune', Milošević drži adute u balkanskim pregovorima, pa citira jednog anonimnog zapadnog diplomatu koji kaže: 'Koliko god Washington javno napadao Miloševića i smatrao ga najvećim problemom na Balkanu, on je također i rješenje. Zapadu treba Milošević da riješi problem Kosova, a Miloševiću treba zapadni pritisak da bi to mogao učiniti - sve ostalo je hipokrizija'. Samo održavanje pregovora, ukoliko ih bude, daleko je od toga da jamči uspjeh. U brzini kojom se oni organiziraju ima nešto očajničko - svuda se govori da je ovo posljednji diplomatski pokušaj i ulažu se veliki napori da se zaglade razlike i nametne mirno rješenje za koje, na osnovi realnosti na Kosovu, nema danas više izgleda nego ranije, ako ne i manje. Nagomilani su svi argumenti koje su diplomati u ovom trenutku u stanju naći da bi se zagladile mnoge slabosti koje vrebaju ove pregovore. Angažirana je cijela međunarodna diplomacija i NATO-savez, a pritisak je istovremeno usmjeren i na Miloševića i na razne albanske lidere. Kritičari primjećuju da to nije dovoljno usklađeno i da takav pritisak nije dovoljan. Američki tisak podsjeća da ni u Bosni nisu bili mogući pregovori bez prethodnog vojnog angažiranja Zapada - bombardiranja, a na Kosovu su stvari još teže nego u Bosni. Paradoksalno, kao sve s Miloševićem, bombardiranje srpskih snaga ne treba nikome osim njemu samom. U tome se vidi u kakvim je pandžama Srbija - da bi mogao diplomatski izgubiti na Kosovu, Miloševiću je neophodno da pokaže Srbima da ga je branio, iako je unaprijed odustao od takve obrane. Jer, ako izazove bombardiranje, to je samo s ciljem da bude poražen, da kažemo herojski, pa da se onda onako unesrećeni Srbi okupe oko svoga vođe. Tako da za Miloševića još nisu sazreli uvjeti da počne popuštati oko Kosova - potrebna mu je veća drama. S albanskim pregovaračima stvari su još zamršenije - njih je moguće natjerati da dođu na pregovore, ali Zapad nema sredstva tolikog pritiska da bi ih natjerao da odustanu od zahtjeva za neovisnošću. Ako je za Miloševića još rano, za Albance je vjerojatno prekasno. Oni su već u jeku pravoga rata za neovisnost - to se teško zaustavlja. Po svim analizama, OVK je postao dominantna snaga i vojnički jača. Londonski časopis 'Jane's', najupućeniji na svijetu u vojna pitanja, procjenjuje da bi do proljeća OVK mogao okupiti između 50 i 70 tisuća dobro uvježbanih i iskusnih boraca. Na tome se temelje američke prognoze da će na proljeće doći do velikog rata ako ne uspiju diplomatski napori. Zato se međunarodna diplomacija ovako očajnički napregla da izbriše slabosti i razlike za ove pregovore u Rambouilletu, a slabosti su nažalost velike. Pregovore organiziraju Europljani, Washington ih podupire, ali nekako krajem usana i na pregovore će poslati delegaciju 'srednje razine', kako je rečeno, što ne teži mnogo. Washington jedino obećava da će zaista bombardirati srpske položaje ako ovi odbiju pregovore, ali u samim pregovorima nije angažiran punom snagom. Čak nimalo nije jasno kako bi se Amerikanci ponašali ako bi dogovor bio postignut i ako bi išle NATO-trupe na teren da jamče njegovu primjenu: da li bi slali američke vojnike, koliko bi ih bilo i naročito tko bi zapovijedao tim trupama. Tu odmah počinju važne razlike i sumnjičenja među saveznicima. Rusija opet podupire pregovore i zapadne planove, za razliku od onoga što tvrdi propaganda u Beogradu, ali je protiv prijetnji bombardiranjem ili NATO-intervencije bez dopuštenja Vijeća sigurnosti. A opet, te prijetnje su jedini argument koji ima kontaktna skupina u pritisku na Miloševića. Zapad je puno postigao ovim angažiranjem Rusije oko pregovora, ali možda ne dovoljno da bi se stavio pod kontrolu toliko neuračunljiv režim kao što je Miloševićev. Rusija ne podupire politiku Beograda, prihvaća pritisak i planove Zapada, ali dok se odupire prijetnjama o bombardiranju može još podupirati neke Miloševićeve nade o izazivanju međunarodnih sukoba većih razmjera. Te nade su čiste fantazije, ali ih nacionalisti u Srbiji - od Miloševića, preko njegove žene, do Šešelja - oduvijek potiču. Međutim, najslabija točka u organizaciji pregovora jest sam plan za rješenje kosovskog pitanja. To je plan o velikoj autonomiji, ali ipak samo o autonomiji. Čini se da bi zapadni diplomati prihvatili da se ne zabrani izričito mogućnost neovisnosti, ali bi se ta perspektiva vrlo udaljila za Albance i poslije smirivanja regije ne bi bilo lako opet početi oružanu borbu za nekoliko godina. To je za Albance, dakle, nedovoljno, a za Beograd je previše. Kosovo bi formalno ostalo dio Srbije, ali bi svakome u Beogradu bilo jasno da se borba za neovisnost samo odgađa i da će se sve vratiti u još težim uvjetima. Onda bi za Srbiju bilo bolje da se odmah oslobodi Kosova nego da ga drži kao kamen oko vrata još nekoliko godina i zajedno s njim tone, da bi se suočila ponovno s istim ili težim problemima. Tako ne valja čak i ako se prihvati plan zapadne diplomacije. Odnosi u regiji bi ostali neriješeni i nemogući za život, a jedini bi rezultat bio stabilizacija Miloševićeve vlasti u Srbiji i, možda, Rugovine na Kosovu. Ovo je za Srbiju gore od svega - ona bi izgubila Kosovo i još bi bila kažnjena da živi pod najgorim režimom koji je upoznala u povijesti, a Rugova bi na Kosovu organizirao vlast uz pomoć Zapada ali bez prave potpore Albanaca. Rješenje je odveć polovično, još gore od onoga u Bosni. Moralo bi se ići dalje u zahtjevima za promjenama u Srbiji, ali ti zahtjevi isključuju onda suradnju s Miloševićem u pregovorima. Američka i europska diplomacija nisu na visini svoje vojne sile. Ono što su spremni nametnuti vojno, nisu spremni nametnuti i politički, tj. promjenu režima krivih za rat koja bi trebalo da prati zaustavljanje rata. Primjenjuje se shema koja nije dobra ni u Bosni - uspostavljanje mira s ratnim i nacionalističkim vlastima. To blokira Bosnu, to bi blokiralo i ostatak Balkana - čak i ako se mir silom nametne". (RFI)