US NY TIMES 1. II. JAVLINSKI

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 1. II. 1999. Ruski izvidnik William Safire piše o stanju u Rusiji, financijskoj krizi i problemu naoružanja: "(...) Potone li Rusija, 30.000 nuklearnih raketa te znanstvenici i inženjeri koji iza njih stoje idu na rasprodaju. Zemlja nije 'prevelika da propadne' (njezino je stanovništvo manje brojno od indonežanskog te se približava polovici američkog) no posljedice njezina sloma mogle bi biti pogibeljne. Uobičajen ansambl pompoznih ruskih reformista i Jeljcinovih birokrata sad nije prisutan. Posada Primakovljevih bankara krši ruke govoreći o devalvaciji i neplatežu, za razliku od jedinog dugogodišnjeg glasa oporbe koji ima plan i samopouzdanje da preokrene Rusiju - Grigorija Javlinskog. Ekonomist i bivši boksač, star 47 godina, Javlinski je posljednji demokratski reformist u Rusiji. I to zato jer je zanemarivao Jeljcinova zavodljiva vrata, koja se okreću oko osovine, i umjesto toga utemeljio pučku stranku. U prosinačkim će parlamentarnim izborima njegova stranka Jabuka rasti, a natječući se za Predsjednika 2000., Javlinski će u najmanju ruku biti onaj koji postavlja kralja svrgavanjem drugoga. Zapadni kremljolozi više ne negoduju podrugljivo kad to kažu; oni vide da je Jabuka omogućila privremen uspon Primakova. Javlinski inzistira da je to bio jedini način za osiguranje slobodnih izbora nakon Jeljcina, no vlasti gladan Primakov možda ima druge zamisli. Javlinski visokim američkim dužnosnicima propovijeda potrebu za 'oštrom ljubavlju', da nas pridobije da preuzmemo ruske rate MMF-u bez novih MMF-ovih infuzija gotovine. Da ponovno stekne povjerenje ulagača, on traži nove načine ponovnog ulijevanja samopouzdanja Rusima. Jedan je način da se promijeni odnos prema raketnoj obrani. Predsjednik Clinton se, nakon šest godina prezirnog otklanjanja zaštite od raketa razbojničkih država, najednom predomislio da ne bi bio optužen za osjetljivost na ucjenu bakterijama. No Rusi ne žele promijeniti stari ugovor o antibalističkim raketama, koji je obje supersile činio nezaštićenima od druge. Kad sam o tome pitao Primakova, on je ostao na starom komunističkom kolosijeku: dirnite dogovor o antibalističkim raketama i START II neće biti ratificiran. Javlinski je tu kreativan: 'Amerika ima pravo na raketnu obranu protiv terorizma, kao i Europa, koje je Rusija dio.' On predlaže nestratešku raketnu obranu u suradnji s NATO-om, sposobnu za rušenje manje od 100 raketa, koja bi tako bila zaštitni kišobran od terorističkog napada, a bez destabiliziranja rusko-američkog zastoja. Tako bi se izišlo iz slijepe ulice i olakšala bi se ratifikacija START-a II. Ruski bi ponos tako bio spašen a novac ušteđen, no tu vidim i druge motive; to bi tisućama darovitih ruskih tehnologa koji se gladno okreću prema Iranu i Iraku omogućilo plaćen posao te bi smanjilo pritisak da se raketni i nuklearni pogoni prodaju državama koje već iskorištavaju ruski očaj. Može li Rusija išta ponuditi u raketnoj obrani? Koristeći se šminkerskim prijenosnim telefonom, nazvao sam u Moskvu profesora Andreja Piontkovskog, direktora strateških studija Akademije znanosti, da pitam kakva sredstva Rusija ima za rušenje raketa. 'S-300', promptno mi je odgovorio, kao da sam kupac, 'dvije godine napredniji od vaših Patriota.' To je dvojbeno; on nije mogao navesti ni jedan uspješan test te rakete u odnosu na druge. Osim toga, S-300 je oružje koje je Rusija prodavala grčkim Cipriotima dok Turci nisu upozorili da će uništiti svaku takvu raketu. Ipak, Rusi su već dugo upućeni u proizvodnju raketa dugog dometa i mogli bi za antiraketni stol dovesti stručnjake. Umjesto da Rusiju kazni zbog poslovanja s Iranom, Zapad bi, traži Javlinski, trebao s Rusijom surađivati kako bi ona svoje znanstvenike, know - how i proizvode zadržala kod kuće. To je vrijedno rasprave. Dok Clinton zakašnjelo odbacuje svoj otpor raketnoj obrani, možemo s NATO-om i Rusijom korisno istraživati načine da zaustavimo terorističke rakete."