US WASH. POST 1.II. CIA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 1. II. 1999. Ono što ne znate ne može vas povrijediti "Tek za zabavu, što biste rekli, koliko je CIA ove fiskalne godine zatražila za obavještajnu službu? Nećete naći odgovor na to pitanje ni ovdje, a ni drugdje, što se toga tiče. CIA ne želi reći. Naša vlada ima visoko razvijen ukus za tajnovitost, a to je jedna od onih tajna. No slučajno je moguće naći podatak o dotaciji agencije za obavještajnu službu ove fiskalne godine: 26,7 milijarda dolara. Tu brojku možete naći jer je Savez američkih znanstvenika, prema Zakonu o slobodi informacija, uložio tužbu kako bi CIU prisilio da otkrije taj podatak. Savez sad sudskim putem želi CIU natjerati da objavi svoju molbu, kao i svoje dotacije. U isto vrijeme, svakoga dana, savezna vlada stvara nekih 10.000 novih tajni, prema Paulu McMastersu, koji to prati u sklopu svojih zaduženja kao predstavnik Foruma slobode. Da bi sve to održavala - nekih 10 milijardi stranica tajni, od kojih su mnoge stare 25 godina ili više - vlada troši više od 5 milijarda dolara godišnje, kaže McMasters. 'Tajnovitost', knjiga koju je prošle godine objavio senator Daniel Patrick Moynihan, tvrdi da je to nanijelo - i još nanosi - mnogo štete. Prateći američku kulturu tajnovitosti do početka ovog stoljeća, Moynihan ju okrivljava za mnoštvo naših problema, od mccarhtyzma do izdaje Richarda Nixona. 'Tajnovitost' je posebno zanimljiva kad govori o našem fanatičnom inzistiranju na precjenjivanju moći Sovjetskog Saveza, od njezina početka do zapanjujućeg sloma. (...) 'Zašto je toliko nas neosjetljivo na neizbježno?' pita se bivši direktor CIA-e admiral Stansfield Turner. Moynihan odgovara: 'Odgovor mora biti, barem djelomično, da je previše informacija bilo tajno, ne dovoljno otvoreno kritikama osoba izvan vlade. Unutar granica obavještajne zajednice, previše se pozornosti poklanjalo gomilanju informacija, branjenju granica, osiguravanju proračuna i drugim pitanjima korporacijskog opstanka.' Moynihan također tajnovitost u iranskoj operaciji krivi za pretvaranje te prilično standardne tajne operacije u rijeku lukavštine toliko duboku da, kao što on kaže, 'Nisam vjerovao da je američka republika ikad vidjela tako masovno krvarenje povjerenja i poštenja.' 'Da onima uključenim u iransku operaciju nije bilo moguće djelovati pod golemim kišobranom tajna, bilo bi im rečeno da stanu.' Važan preokret u tim događajima dogodio se 1995. kad je Clinton izdao izvršni nalog o automatskom otkrivanju povjerljivih podataka: neki dokumenti, ovisno o starosti i predmetu, bit će otvoreni bez pregleda ili s površnim pregledom - što je mnogo jeftinije i brže nego što je to bilo prije, kad su pojedinci morali pregledati svaku stranicu. Rezultati su bili dramatični. U prošle dvije godine otvoreno je nekih 400 milijuna stranica dokumenata, kaže Steven Aftergood, voditelj Projekta o vladinoj tajnovitosti Saveza američkih znanstvenika. No to je zasad, barem privremeno, stalo. Zabrinutost nekih senatora zbog mogućeg objavljivanja informacija o nuklearnom oružju rastegla je otkrivanje povjerljivih podataka. To pitanje sad čeka rezoluciju u Senatu - što teško da je obećavajuća situacija, s obzirom na to čime je to tijelo sad zaokupljeno. Moynihan nam kaže, 'Hladni nam je rat u nasljedstvo ostavio golem sustav tajnovitosti koji ne pokazuje znakova iščezavanja. To je postao naš karakterističan način vladanja u izvršnoj grani.(...) Moynihan izričito tvrdi da je, kao što on kaže, 'Tajnovitost za gubitnike.' Ovdje se on nada da će njegova knjiga, sa svojim pričama o tajnovitosti koja nas vodi s pravog puta, ljudima poput Aftergooda i McMastersa pomoći u često usamljenoj borbi za otvorenost", piše Geneva Overholser.