ŠV 30. I. NZZ: OPET NEJASNO

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 30. I. 1999. Ultimatum s nejasnim konzekvencijama "Prvi put od početka borbenih radnji na Kosovu prije dobrih godinu dana, kontaktna skupina za Balkan, sastavljena od SAD, Rusije, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Italije, postavila je u Londonu srpskoj vladi i političkim predstavnicima kosovskih Albanaca jasan vremenski okvir za pokretanje i uspješno dovršenje pregovora. Dvije strane uputit će se 6. veljače u francuski grad Rambouillet, a najkasnije dva tjedna nakon toga trebao bi biti postignut sporazum na temelju prijedloga rješenja, koji je izradio posebni američki izaslanik Hill. NATO će pak - nakon odgovarajuće odluke koja bi trebala biti donesena krajem ovoga tjedna - poduprijeti odluku kontaktne skupine opetovanom prijetnjom zračnim udarima. Zapadni savez istodobno poziva Miloševića da poštuje sporazum, koji je prošle jeseni isposlovao Holbrooke, i namjerava od Beograda iznuditi jamstvo o slobodnom kretanju promatrača OESS-a i osvjetljavanje pokolja u Račku. Zvuči poput ultimatuma - i ponovno budi u prošlosti često gorko izjalovljene nade napaćenog civilnog stanovništva da će nešto odlučniji stav Zapada napokon prekinuti ubijanje. Doduše, promatrač ne treba biti preveliki skeptik da bi odvraćao od takvih zaključaka jer su konzekvencije koje za sobom povlači nepoštivanje rokova postavljenih u Londonu nejasne. NATO prijeti napadima na srpske položaje na Kosovu, pa čak i u samoj Srbiji. To nije nikakva novost. Nema odgovora na pitanje što će zapadni savez učiniti u slučaju - očekivanog - izostanka OVK s pregovora. Gerila dosad nije pokazivala interes za rješenje u obliku autonomije - ona razmišlja u vojnim kategorijama i želi po svaku cijenu oslabiti državne policijske snage, angažirane na Kosovu. Svaki oblik intervencije NATO-a približava je tom cilju, a gotovo i ne mora strahovati od napada na vlastite 'položaje' s obzirom na političko-moralne dvojbe unutar NATO-a - čak i ako zanemari činjenicu da je takav scenarij gotovo nezamisliv i iz vojne perspektive. Francuska i Velika Britanija - nešto tiše i Njemačka - razmišljaju o slanju kopnenih postrojba radi 'zaštite' mira. No, što ako mir prvo bude trebalo iznuditi? Spremnost članica NATO-a da stave na raspolaganje svoje vojnike i za takvu operaciju izuzetno je mala zbog rizika koji ne treba podcijeniti te zbog mogućih velikih gubitaka. Zračni udari pak sami po sebi ne mogu oboriti nepopularni režim niti uspostaviti trajan mir u regiji, kao što pokazuje upravo primjer Iraka. Tako se i nakon sadržajno zanimljive londonske odluke postavlja staro pitanje o vjerodostojnosti izgovorenih prijetnja i istinskoj spremnosti NATO-a da ih provede u djelo. Lakmus-test vjerojatno će nastupiti uskoro - naime, kada ponovno buknu rasprave u NATO-u o legitimnosti intervencije i bez mandata UN odnosno kada europske metropole i Washington, motivirani pukim oportunizmom, ponovno Miloševićeve čisto taktičke ustupke protumače kao 'ozbiljne geste dobre volje'", zaključuje Markus Spillmann.