NJ 28. I. SZ: RECEPT DESNICE

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 28. I. 1999. Što može spasiti desnicu? "Politički zemljovid na potezu između Berkeleya i Berlina obojen je danas u ružičasto - kao što je nekada tom bojom bio obojen veliki dio globusa dok je ona još simbolizirala britansko carstvo. Krajem ovoga stoljeća ljevica je trijumfirala gotovo posvuda: u Americi, Kanadi, Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Italiji. Je li riječ o povijesnom preokretu, o dugoročnom ljevičarskom trendu? Naravno, slika baš i nije tako jednostavna. Ideološki jaz između angloameričke ljevice i, primjerice, ortodoksnog švedskog socijaldemokrata Goerana Perssona dublji je od Kattegata. U Švedskoj država još uvijek guta 60 posto društvenog proizvoda dok državna kvota u SAD iznosi 35, a u Engleskoj nešto više od 40 posto. Dok je Švedska na tablici svjetskog bogatstva pala s 5. na 15. mjesto, Clinton i Blair mogu se pohvaliti plodovima koje su zasijali njihovi kozervativni prethodnici. Reagan i Thatcher započeli su 1979/1981. brutalan proces prilagodbe koji je Americi donio puno zaposlenost a Engleskoj upola manju stopu nezaposlenosti nego u ostalim članicama EU. Stoga Bill i Tony vode lijeve stranke koje su u gospodarskoj politici daleko desnije orijentirane nego europski kršćanski demokrati. Postoji prirodan, ali ne i Bogom dan razlog za opću pobjedu ljevice: naime, desnica je vladala jako dugo - 18 godina Thatcher-Major, 12 godina Reagan-Bush, 16 godina Kohl-Kohl. Ljudi su je se jednostavno zasitili (...) No, čak i ako su ideološki udarci i vjetrovi promjene snažno pomogli ljevici, i dalje vrijedi sljedeće: desnici ne ide dobro (uz iznimku američkih republikanaca). Zašto i kako bi se mogla oporaviti? Jedan je problem druga strana uspjeha: što je dulja vladavina, to su pristaše šutljivije. To je teška hipoteka, koji su karizmatske osobe poput Thatcher i bikovi predvodnici poput Kohla namrli svojim strankama: protivnici su podmuklo uklonjeni, a nasljednici pokorni. Pored mladog Williama Haguea čak i John Major djeluje poput Churchilla. Tamo gdje su kršćanski demokrati još dulje vladali, kao u Italiji, uzrok njihove propasti bila je arogancija i korupcija. Democrazia Cristiana više ne postoji; svaki dan donosi novi nastavak u procesu raspada francuske desnice. No, takvo stanje ne objašnjava pobjedu ljevice. U kontinentalnoj Europi objašnjenje je očito: ljevica je pobijedila zato što je biračima, izmučenim procesom globalizacije i tehničkom revolucijom, pokazala konzervativno lice. Država će sve riješiti, glasila je umirujuća poruka - ali bez žrtava ili čak izazivanja promjena. Sve može ostati po starom - uz nastavljenu isplatu pune plaće, obećavala je ljevica. Čak i tamo gdje je promjena bila uvrštena u program - primjerice, u pitanju napuštanja atomske energije - objavljen je predah. Deviza glasi 'zaštita i očuvanje' - ali u duhu modernog doba. Što toj politici mogu suprotstaviti kršćanski demokrati i konzervativci? Zasada dva iskušenja koja bi trebali izbjeći. Jedno je kulturna borba: protiv pobačaja i za moralnu strogost. To neće funkcionirati jer većina stanovništva polaže pravo na sve veću privatnu sferu. Drugo je iskušenje nacionalizam: protivljenje Europi i doseljavanju. Ni to nije pravi recept. Doduše, mnogima se Europa čini previše skupom, anonimnom i birokratskom ali načelo integracije odavno je ukorijenjeno u europskoj duši. Odbijanje stranaca? To bi već imalo nešto više odjeka ali, prvo, nijedna europska zemlja ne može preživjeti bez doseljavanja a, drugo, rasizam nije samo ružan već i neprimjeren - vidi primjer raspada Le Penova pokreta u Francuskoj i jadne egzistencije 'Republikanaca' (marginalna desna ekstremistička stranka - op. prev.) u Njemačkoj. Što još preostaje regeneriranim strankama desno od centra? Moraju skicirati vjerodostojan plan koji će biti suprotan ustrajavanju na postojećem, i to takav koji neće prestrašiti birače već ih uvjeriti u nužnost promjene. Nezaposlenost u Njemačkoj, Francuskoj i Švedskoj zapravo neće biti smanjena sve dok ne bude smanjen porezni teret i država općenito, sve dok je sektor usluga - gdje će u 21. stoljeću biti otvorena većina radnih mjesta - opkoljen legijama propisa. Ako se poticana potražnja suoči s krutim tržištima, neće pomoći čak ni Keynes na treću. Vjerojatno ipak nije tako teško govoriti u prilog tržištu, iako mu danas mnogi pripisuju negativne karakteristike. (...) Tamo gdje ljevica igra na kartu ustrajavanja na mjestu, desnici ne preostaje ništa drugo nego da propovijeda kulturu promjene i ograđuje se od političara tipa Le Pena. To bi društvu donijelo trostruku dobit. Prvo, birač bi na sljedećim izborima mogao birati između dvije jasne opcije. Drugo, što kultura promjene bude bolje primljena, to će biti slabije šanse lovaca u mutnom, koji huškaju protiv nepoznatog zato što ono utjelovljuje nešto novo, nepoznato. I na kraju treće: kultura promjene mora biti uspostavljena već zato što Europa više ne može ozdraviti uz pomoć jučerašnjih recepata - koliko god uspješni oni bili", upozorava Josef Joffe.