US WT 27. I. RUSIJA I US

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 27. I. 1999. Sjedinjene Države drže da je ruski medvjed ostao više-manje bez pandži "Kad se zamjena ruskoga vođe Jevgenij Primakov u ponedjeljak susreo sa svojom starom prijateljicom Madeleine K. Albright, ništa nije odavalo veliku promjenu u opreznom, srdačnom, povremeno razdražljivom odnosu koji je od sloma Sovjetskog Saveza postojao između dva bivša neprijatelja iz hladnog rata", piše James Meek. "No promjena je stvarna. Iza službenih izjava o međusobnom poštivanju, moskovski vanjskopolitički establišment tetura od spoznaje da Washington Rusiju više ne smatra zrelim članom zajednice velikih zemalja. Od kolovoške financijske krize, izblijedila je tradicionalna američka smjernost prema ruskoj prošlosti i pretpostavljenom budućem statusu velike sile. Ruski su se komentatori okomili na činjenicu da je predsjednik Clinton, u svom obraćanju naciji prošloga tjedna, Rusiju spomenuo samo kao opasno skladište slabo održavanog nuklearnog oružja. Novine 'Commersant Daily' zapazile su da je g. Clinton zapravo objavio novu američku politiku prema Rusiji - ne politiku potpore, nego politiku neutralizacije. (...) Sergej Rogov, čelnik moskovskog Američkog i kanadskog instituta, primijetio je kako su se službeni američki izrazi za odnose s Rusijom mijenjali iz 'strateškog partnerstva' preko 'pragmatičnog partnerstva' u 'realistično partnerstvo'. Sad se, izjavio je on, govori o čistom realizmu - partnerstvo je nestalo. U posljednja dva mjeseca Washington je Moskvi postavio političke izazove - bombardiranje Iraka, prijetnje bombardiranjem Srbije, pokušaj prepravljanja dvadeset sedam godina starog ugovora iz hladnog rata koji zabranjuje izgradnju antiraketnih utvrda oko gradova, sankcije moskovskim ustanovama optuženim za pomaganje iranskoj izgradnji oružja masovnog uništenja. Nekoć bi bijesni odgovori Rusa na svaki od tih poteza (primjerice povlačenje veleposlanika iz Washingtona i Londona zbog Iraka), na Zapadu potakli zvona za uzbunu. Sad se ruska ljutnja drži pozom, predvidljivom neugodnošću, prije nego opasnošću. Trebalo je dugo da ruski susjedi shvate da su oružane snage te zemlje jedva sposobne braniti Rusiju, a kamoli pokretati inozemne operacije. (...) U ponedjeljak je zapovjednik oružanih snaga sićušne bivše sovjetske države Estonije, po veličini jedne stotnine svog susjeda, priznao da Rusija više ne predstavlja vojnu prijetnju. Najutjecajniji savjetnik za vanjske poslove u drugoj bivšoj sovjetskoj državi, Azerbajdžanu, izjavio je da njegova zemlja želi na svom tlu vidjeti američke i turske baze. U očaju, popularni je moskovski dnevnik 'Moskovskij Komsomoljec' objavio da se najveća bivša sovjetska država poslije Rusije, Ukrajina, pretvara u saveznicu NATO-a - i da Rusija ne može mnogo učiniti da to spriječi. Na putu u Moskvu, gđa Albright je minimalizirala važnost Clintonove akcije za prepravljanje antiraketnog dogovora iz 1972. 'Ne smatram to presudnom točkom našeg odnosa', izjavila je. Pokazujući kako je Rusija sve manje u središtu američkog zanimanja, Washington tvrdi da njegovi planovi za antiraketni štit nad Sjedinjenim Državama nemaju ništa s ostacima sovjetskoga nuklearnog arsenala, nego da su usmjereni protiv budućih raketa dugog dometa razbojničkih država poput Sjeverne Koreje. S opadajućim ruskim saveznim proračunom, razumljivo je da Sjedinjene Države ne uzimaju ozbiljno moskovske prijetnje da će se svakom američkom antiraketnom sustavu suprostaviti nova ruska oružja - posebno kad Rusija traži američku pomoć u svemu, od reprogramiranja duga i pomoći u hrani do rješavanja problema 2000. Dugoročna su opasnost za Zapad podrivanje ruskog ponosa i preduboko, predugo odalečenje zemlje. 'Prije ili kasnije, Moskva će opet biti veliki međunarodni igrač', izjavio je nedavno g. Rogov. 'To je razlog zbog kojega je važno hoće li se Ruska Federacija vratiti kao odgovoran čimbenik koji pridonosi globalnom prosperitetu i miru. Druga mogućnost koja Rusiji preostaje jest da gunđa protiv novoga svjetskog poretka.'"