US IHT 25. I. KOSOVO PFAFF

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 25. I. 1999. Pretvoriti Kosovo u međunarodni protektorat "Međunarodna je zajednica nemoćna dok se suočava s događajima na Kosovu jer želi nemoguće. Nije moguća razumna nagodba koja albanskoj većini u pokrajini daje punu autonomiju, uz ostanak u jugoslavenskoj federaciji", piše William Pfaff. "Nikad se nije činilo da će primirje koje je dogovorio Richard Holbrooke (a kojim je postignuto obećanje o pregovorima između Beograda i kosovskih nacionalista) uspjeti, no bilo je nužno pokušati. Pokolj 45 ljudi u selu Račak, nakon kojega je uslijedilo jugoslavensko ometanje istrage i sastanci krutoga Miloševića sa savezničkim dužnosnicima i diplomatima, zapravo je dokrajčio Holbrookeov kompromis. Kosovska bi se autonomija sad mogla postići borbom protiv bezobzirne represije Beograda. Pitanje je što međunarodna zajednica u toj situaciji može učiniti. Kosovo je nekad bilo autonomno, u doba Tita, no nakon njegove smrti 1980. narasle su napetosti između albanskog stanovništva, koje je proživljavalo kulturni preporod, i srpske manjine, koja je dominirala pokrajinom. G. Milošević je odbacio Titov federalizam i etničke nagodbe, potpirujući srpski nacionalizam da bi učvrstio svoju moć. Njegovim zagovornicima možda nedostaje žara za novi rat, no njegov politički položaj počiva na predanosti srpskoj dominaciji na Kosovu. Manjina kosovskih Albanaca počela je organizirati oružani otpor. Takav razvoj događaja bio je potpuno predvidljiv. A predvidljiv je bio i odgovor g. Miloševića, s obzirom na metode koje su on i njegovi sljedbenici već primjenjivali u borbi protiv hrvatskog i bosanskog odcjepljenja. Prošle su godine njegove snage palile kosovska sela i ubijale civile sa svrhom teroriziranja i raseljavanja albanskih Muslimana i čišćenja područja od pobunjenika OVK-a. Kao što su drugi prije pokušali, jugoslavenski Predsjednik želio je otrovati 'more' seljaka u kojem 'plivaju' kosovski gerilci. No zapravo je između dviju zajednica potaknuo rat koji se sve do prošle godine mogao izbjeći. Međunarodna zajednica djeluje na pretpostavci da je povlačenje još moguće. Ona je gotovo sigurno u krivu. Ono što je započeto neće završiti dok Kosovo ne bude neovisno ili njegovo stanovništvo potpuno slomljeno okupacijom i pljačkom. Pokušaj da se srpski nadzor ponovno nametne mogao bi se s jezom usporediti s događajima za rata u Bosni. U Jugoslaviji živi gotovo četiri puta više Srba nego Albanaca, a Kosovari se bore za nacionalni opstanak, s otporom i oružjem Albanaca iz inozemstva i mogućim sigurnim bazama u susjednoj Albaniji. Vojnici NATO-a i diplomati ne žele intervenirati. Oni su konzervativni i boje se regionalnih posljedica kosovske neovisnosti. Oni tvrde da NATO ne smije postati 'zračnom snagom OVK-a'. Kažu da kosovski gerilci čine sve što mogu da bi izazvali Srbe i potaknuli intervenciju NATO-a, što je točno. Što bi drugo kosovski Albanci trebali činiti? Stiglo je vrijeme da NATO postane 'zračna sila OVK' i da međunarodna zajednica prizna da ta borba neće prestati dok ju NATO ne zaustavi. To je već dvaput učinjeno. U Hrvatskoj i Bosni, Sjedinjene su Države financirale ponovno naoružanje i uvježbavanje mjesnih snaga. Hrvatska je vlada tad izbacila srpske snage s hrvatskog teritorija, dok je britansko, francusko i nizozemsko topništvo, uz zračne snage NATO-a, tuklo snage bosanskih Srba te ih tako natjeralo na predaju. Sve to stvorilo je uvjete koji su dopustili da u Daytonu dođe do nagodbe. NATO je postao zračna sila bosanske vojske jer nije bilo drugog načina da se bosanski rat završi. On će isto morati učiniti i na Kosovu. To znači međunarodnu intervenciju za komadanje međunarodno priznate države, unatoč međunarodnom zakonu i diplomatskim konvencijama. To se može opravdati jasnom namjerom da se Kosovo učini međunarodnim protektoratom, u očekivanju konačnog rješenja dogovorenog s vladom koja će u Jugoslaviji naslijediti sadašnju. U Zaljevskom su ratu, kao i opet za vrijeme američkog prosinačkog bombardiranja, strane intervencije u Iraku zapalile nacionalne osjećaje; narod je odbio nacionalno podvrgavanje. Irački prkos povećao se od Zaljevskog rata, a Sjedinjene Države stalno gube međunarodnu potporu za svoju politiku. Na Kosovu bi međunarodna zajednica poduprla autentični nacionalni pokret protiv diktatora koji nije ništa manje omražen od Sadama Huseina. Žrtve intervencije bile bi vojnici i policija, ne civili. Vojna svrha bila bi izbaciti srpske snage s točno određenog teritorija. Politička bi svrha bila stabilizirati područje."