ŠV 23. I. NZZ:PROŠIRENJE EU

nje/financije ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 23. I. 1999. Europsko središte, europska periferija "Prije gotovo točno dvije godine francuski je predsjednik Jacques Chirac posjetio Varšavu, Budimpeštu i Prag. Kao dar donio je u sva tri spomenuta glavna grada obećanje da Poljska, Mađarska i Češka Republika moraju po želji Francuske postati članicama Europske unije već g. 2000.; njihov skori prijam pitanje je političke volje, zaokružio je formulu Chirac. Vremena se mijenjaju. Na posljednjem njemačko-francuskom sastanku isti taj francuski predsjednik nazvao je proširenje EU otvorenim procesom, a ministar francuske vlade za europska pitanja Moscovici nedavno je izjavio da je rasprava o datumu prijama sljedećih članica umjetna i jalova te da bi bilo bolje usredotočiti se na tekuće pregovore s kandidatima. Chiracovo naglo samopouzdanje svojedobno je razveselilo zemlje istočnoga dijela srednje Europe i prestrašilo Europsko povjerenstvo u Bruxellesu gdje se govorilo o manjku realizma. Doduše, čak su i domaćini francuskog predsjednika na Visli, Dunavu i Moldavi znali da rečeni nadnevak ne treba shvatiti kao zadanu vrijednost. Nakon protekle dvije godine na snazi je ostala samo Chiracova vrlo aktualna dodatna izjava da je prijam novih članica iz istočnog dijela srednje Europe u Europsku uniju pitanje političke volje. Doduše, nakon neobične zamjene uloga, Pariz danas hvali novu njemačku vladu za njezino sve 'realnije stajalište' u procjeni procesa proširenja EU. U Njemačkoj, koja se 1989. kao nijedna druga zapadna zemlja okoristila ukidanjem crte europske podjele, nedavno je kancelarsku dužnost preuzeo čovjek koji za razliku od svog prethodnika širenje EU na istok ne spominje prije unutarnje reforme te zajednice nego odlučno ustraje na obrnutom redoslijedu. Prioritet Gerharda Schroedera jest obnova financijske strukture EU i, posebno, preraspodjela troškova, koja bi bila povoljnija za Njemačku te bi je bilo lakše zastupati na unutarnjopolitičkoj pozornici. Izjave o velikom, navodno nepromijenjenom europsko-političkom planu spadaju u resor ministra vanjskih poslova Joschke Fischera. Njegova je zadaća da upravo novo, prozaično gledište na te stvari prikaže kao pošteno zalaganje za financijsku podnošljivost procesa proširenja te da se suprotstavlja mišljenju da je u Bonnu kramarski duh potisnuo europsku viziju. Kandidati za pristup čuju tu poruku, ali im polako ponestaje vjere. I dosad se znalo da EU mora preurediti i iznova namjestiti svoju kuću želi li otvoriti vrata novim, siromašnim sustanarima. Očito je također bilo da će pregovori o financijama i proračunu, agrarnoj politici i budućoj potpori slabije razvijenim regijama kao kasnije i o načinu funkcioniranja institucija EU - redom jako spornim pitanjima - biti teški i dugotrajni. No, u zahladnjeloj klimi, u kojoj se svatko žali na novoprobuđeni nacionalni egoizam (drugih zemalja), nade u brzi napredak prerasle su u potpunu naivnost. 'Agenda 2000' vjerojatno će zaokupljati EU dugo nakon godine navedene u programu. Suočene s takvim izgledima, zemlje-kandidati dobivaju tek neodređene ili čak nikakve informacije o rasporedu sljedećih poteza. Upozoravaju ih da se posvete domaćim zadaćama, vezanim uz prilagodbu proračuna te da općenito moraju prestati s dosadnim propitivanjem o nadnevcima. Stoga ne zvuči ni disonantno ni čudno kad, primjerice, bivši visoki dužnosnik bruxelleskog Povjerenstva u 'Herald Tribuneu' nastupa otvoreno, izjavljujući da će do prijama prvih novih članica EU proći deset godna dok će pristup ostalih kandidata iz drugog reda trajati još dulje. To je stvarnost koja izgleda drugačije od one, skicirane u svečanim govorima europskih proroka, dodaje taj dužnosnik iskreno (što je svojstveno tek bivšem dužnosniku). Dvije su stvari nesporne: naime, da zemlje-kandidati moraju pomesti i uvesti reda u vlastitom dvorištu - ne radi Bruxellesa već u vlastitom interesu te kako bi jednog dana kao članice EU bile dorasle konkurenciji, koja će ih zapljusnuti poput golema vala. Drugo, svi su se pomirili s činjenicom da je produljena logika Europske unije - sukladno i danas osjetnim počecima - gospodarske prirode. Danas se na primjeru odluka o proširenju na istok jasno pokazuje da Europska unija, kao utjelovljenje visoko razvijenog europskog središta, htjela-ne htjela, politički utječe na europsku periferiju. Poljska, Češka i Mađarska, koje će se zahvaljujući američkim i njemačkim naporima uskoro naći pod krovom atlantskog saveza, nevoljko će prihvatiti produljeno čekanje pred pragom EU, ali neće imati drugog izbora. Drugačije stoje stvari u slučaju ranjivih baltičkih republika, za koje NATO trenutačno po vlastitim riječima (vodeći računa o ruskoj osjetljivosti) nije mjerodavan. Članstvo Estonije, a kasnije i Letonije i Litve u EU donijelo bi tim malenim zemljama organizacijsko uključivanje u zapadni integracijski sustav, a time i nešto veću sigurnost - unatoč tome što EU ne pruža jamstva te vrste te što njezina zajednička obrambena politika zasad ne prelazi razinu projekta. Gledano iz te perspektivwe, Baltima nipošto nije svejedno - izuzmu li se sve gospodarske prednosti - hoće li članovima EU postati za tri, deset ili dvadeset godina. Za ugled Europske unije ne bi pak bilo loše kada bi bila dosljedna vlastitom imenu te kada bi jednom dala europski doprinos stabilnosti na Baltičkom moru, umjesto što puna iščekivanja zuri u Sjedinjene Države - kao što je već običaj u sigurnosnopolitičkim pitanjima. Sljedeći posebni slučaj čini Slovačka u kojoj se u protekle četiri godine vladalo autokratskim, pa i nedemokratskim metodama te je zemlja propuštena kroz mrežu najizglednijih kandidata za članstvo u NATO-u i EU. Prigovori izrečeni na račun Slovačke bili su izričito političke prirode. Izaslanici Bruxellesa zahtijevali su ponovno uvođenje norma pravne države želi li zemlja ponovno biti uključena u krug potencijalnih kandidata za EU. Velika većina slovačkog stanovništva shvatila je poruku, predavši u rujnu prošle godine vlast drugoj, demokratski i europski orijentiranoj vladajućoj većini, koja danas nastoji provesti brze ispravke. Izostane li opipljivo europsko priznanje za tu novu politiku Slovačke i ne bude li zemlja napredovala u prvu skupinu kandidata (što je kao mogućnost najavila Europska unija), bit će to potvrda konačno smijenjenog Mečiarova režima. Slična ocjena ima još veću težinu u slučaju Rumunjske i Bugarske, ali i Ukrajine koja očajnički priziva pomoć EU. Nema sumnje da se popis rezultata rumunjske reformske politike doima skromno. No, uzgredna napomena da bi Rumunjska za dobrih petnaest godina mogla biti zrela za pregovore o pristupu skicirat će vremenski obzor izvan perspektive većine rumunjskih političara, koji danas sudjeluju u javnom životu. Politiku otvaranja i približavanja Zapadu nije moguće izdržati na tako dugi vremenski rok ako ne postoje izgledi za dostižne međustupnjeve te ako izostane susretljivost i ohrabrenje. U zemljama koje su prepuštene same sebi, siromašne i zato socijalno labilne svoju priliku njuše antieuropske, nacionalističke snage - sa svim, za cijelu Europu lošim posljedicama u strateški važnoj i osjetljivoj regiji. EU, čiji predstavnici u kolokvijalnom govoru često izjednačavaju bruxellesku zajednicu s Europom, neće u dogledno vrijeme moći izbjeći razjašnjavanje nekih političkih pitanja. Kao velesila u nastajanju, EU mora odgovoriti na pitanje u kojoj je mjeri i kom obliku spremna preuzeti odgovornost za Stari Kontinent, uključujući i njegovu istočnu polovicu, nastanjenu siromašnim rođacima", upozorava novinar.