NJ 21. I. DIE ZEIT: EUROPLJANI-KOSOVO

NJEMAČKA DIE ZEIT 21. I. 1999. Noćna mora za Zapad "Krvoproliće - i to ne posljednje. Noćna mora bez kraja i konca. Stanje na Kosovu još je gore no što su strahovali čak i najgori pesimisti. I to pogoršanje dogodilo se ranije no što su računali. U listopadu prošle godine Zapad je prijetnjom zračnim udarima prisilio Miloševića da prekine svoju ofenzivu na albansku gerilu OVK. Tada je vrhovni general NATO-a izrekao sljedeću prijetnju: do proljeća treba biti utvrđen statut autonomije za srpsku pokrajinu, nastanjenu većinskim albanskim stanovništvom jer će inače ponovno započeti ciklus nasilja. Primirje nije potrajalo ni do početka topljenja snijega. Nakon pokolja u Račku (...) krhki je mir uništen. O primirju više nema ni govora, a promatračka misija OESS- a i pregovori međunarodne kontaktne skupine dezavuirani su. Sada treba prekinuti ubijanje. Riječ je o ljudskim životima. Riječ je o budućnosti NATO-a - koji na sastanku na vrhu u Washingtonu potkraj travnja ove godine želi proslaviti 50. obljetnicu svoga postojanja ambicioznim novim operativnim konceptom za 21. stoljeće. Svaka opcija Zapada povezana je s golemim rizicima. Zapad se danas suočava s još većom dvojbom nego prije tri mjeseca. Operativnom zapovijedi od 12. listopada jedini djelotvorni sigurnosni savez na svijetu uložio je svoju vjerodostojnost - i to za brežuljkasti kutak Balkana bez geostrateškog značenja, u kojemu su međusobno sukobljene soldateska jedne države-negativca i plemensko-mafijaška pobunjenička milicija, spremne na sve i oslonjene na računicu da će Zapad ustuknuti upravo pred tom odlučnošću. Ostaju tri opcije a svaka od njih povezana je s golemim troškovima i rizicima. Povlačenje: treba li sukobljene strane ostaviti na miru, čekati da se slegne dim i potom se rukovati s pobjednikom? Takvo 'sračunato čekanje' spočitnuo je Zapadu u ljeto prošle godine Morton Abramowitz, predsjednik ugledne savjetničke organizacije International Crisis Group. OVK je bio desetkovan i obeshrabren, poginulo je oko 2000 ljudi, a protjerano ih je 300 tisuća prije no što je NATO odlučio zaustaviti Slobodana Miloševića. No, tko bi bio spreman preuzeti odgovornost za reprizu tog prizora - posebno u kontekstu prijetnje u obliku rijeka izbjeglica i spoznaje o mogućem potpunom uništenju krhke ravnoteže naroda na jugu Balkana? Nastavak pregovora: Iz svih glavnih gradova odjekuje danas neuobičajeno unison poziv za 'političkim rješenjem'. Ta bi opcija podrazumijevala ostanak promatrača na Kosovu i ispunjenje plana o povećanju njihova broja sa 700 na predviđenih 2000; prisiljavanje posvađanih albanskih vođa na jedinstveno stajalište; okupljanje sukobljenih strana za pregovaračkim stolom i kazneno gonjenje krivaca za pokolj u Račku sredstvima međunarodnog kaznenog prava. No, svi nagovještaji na Kosovu upućuju na eskalaciju sukoba a ne na kompromis. Povjerenik kontaktne skupine, Amerikanac Christopher Hill, uporno je i strpljivo posredovao između Beograda i glavnog grada pokrajine, Prištine - ali svi su njegovi prijedlozi o autonomiji Kosova odmah odbačeni. OVK se odavno preko svojih baza na sjeveru Albanije oporavila pritokom novih boraca, novca i najsuvremenijeg oružja dok srpske vojne i policijske postrojbe, teže naoružane nego ikad dosad, ponovno kreću u kriznu regiju. Danas beogradski silnik prihvaća čak rizik otvorenog izazivanja međunarodne zajednice. Šef promatračke misije William Walker protjeran je iz zemlje, a glavnoj tužiteljici haaškog suda za ratne zločince Louise Arbour nije ni dopušten pristup na njezin teritorij. Koliko će još dugo Zapad pregovarati s čovjekom, iako je već odavno spoznao da on nije rješenje problema već njegova bit? Kakva bi nova pogodba privukla Miloševića na odustajanje od Kosova, ne prisiljavajući istodobno Zapad da proda sam sebe? Vojna intervencija: operativna zapovijed NATO-a i dalje je na snazi. Spremnost saveznika da bez mandata UN krenu u rat protiv suverene države bila je slaba već početkom listopada, i to s valjanim razlogom. Naime, sami zračni udari, koje su odobrile vlade članica NATO-a, pretvorili bi zapadni savez u ratno zrakoplovstvo OVK, utirući mu put do njihova stvarnog cilja: neovisnoga Kosova. Zanemarimo li pitanje bi li takva tvorevina uopće mogla opstati kao država, valja napomenuti da bi takav razvoj događaja mogao katastrofalno utjecati na stabilnost u regiji. Dakle, u slučaju neuspjeha pregovora, preostaje samo jedno sredstvo: angažman kopnenih postrojba radi dovršenja ubijanja i razoružanja boraca. Ta bi se opcija svela na međunarodni protektorat, koji bi mogao potrajati i nekoliko desetljeća. Model i proračun troškova već su izrađeni: u Bosni i Hercegovini 30 tisuća vojnika i vojska civilnih dužnosnika osigurava Daytonski mirovni sporazum po cijeni od devet milijarda dolara godišnje. Nakon teškog početka NATO je u Bosni dokazao da se ne brine samo za teritorijalnu sigurnost svojih članica već i za zaštitu slobode i ljudskih prava u susjedstvu. Amerika ne želi da njezini vojnici riskiraju svoje glave na Kosovu. No, što bi bilo kada bi Europljani - umjesto da se žale na američku aroganciju i hegemonijalne apetite - ozbiljno pristupili svom projektu 'europskog obrambenog identiteta' i sami preuzeli odgovornost na području koje se prostire između Beča i Atene? Kada bi pokazali sposobnost za vodstvo i vojni angažman i time dokazali da Europa nije tek komercijalno i potrošačko udruženje, utemeljeno na reciprocitetu, već i vrijednosna zajednica? U tom bi slučaju možda bilo i nešto jednostavnije u raspravi o novom strateškom konceptu Europe nastupati u ulozi ravnopravnog partnera. Kada bi čak na Kosovu uspješno bio uspostavljen nekakav mir, tada bi u travnju na jubilarnom zasjedanju u Washingtonu uistinu bilo razloga i za slavlje", ocjenjuje Constanze Stelzenmueller.