NJ FAZ-SRPSKO LUDILO-20. I.

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 20. I. 1999. Srpsko ludilo slijedi unutarnju logiku "Djeluje kao nastavljena bjesomučna utrka bez svake logike. Tek što je kosovsko-albanska oslobodilačka vojska (OVK) na nagovor Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) pustila na slobodu osam zarobljenih srpskih vojnika, srpska policija pobije četrdesetak albanskih civila. Sa srpskim je vojnicima OVK postupao korektno i pustio ih je samo na riječ srpske strane. Srpska je strana naprotiv u mjestu Račak postupila kao obično 'po kratkom postupku': ne zarobljuju, nego odmah slijedi masovno pogubljenje 'uobičajenih sumnjivaca', naime svih nesrba koji su im na dohvatu. Tada se pustolovnim argumentima niječe očito autorstvo pokolja. Srpska se policija još jedanput vraća u selo, oduzima leševe i odnosi ih na 'sudsko-medicinsku istragu' u Prištinu. Međunarodna istraga događaja je odbijena, glavna tužiteljica suda za ratne zločine Arbour nije puštena u zemlju, na posljetku da na Kosovu nema rata. Šef misije OESS-a Walker izbačen je iz zemlje, jer da laže i vara i osim toga da podupire albanske teroriste. NATO, ipak najjači vojni savez na svijetu, ismijavaju da je papirnati tigar s kojim se po riječima zamjenika srpskog premijera Šešelja svagda mogu ogledati. U Beogradu čini se mahnito rade samo po maksimi koja zemlju i ljude još dublje tjera u izolaciju i gospodarsku bijedu. Pa ipak, iza tog ludila krije se metoda, ideologijska podstava koja mu daje unutarnju logiku. Za srpski je nacionalizam nešto poput Novog testamenta zloglasni memorandum Srpske akademije znanosti iz 1986. U njemu se kaže: 'Sudbina Kosova životno je pitanje cijele srpske nacije. Fizički, politički i kulturni genocid srpskog stanovništva na Kosovu i Metohiji jedan je od najtežih poraza od srpskih oslobodilačkih ratova od 1804. do 1941.' Ništa bolje da nije ni Srbima u Hrvatskoj koji se također drže izloženima uništavalačkom pohodu. Katastrofalan, čak za život opasan položaj srpskoga naroda u Jugoslaviji da je rezultat Titove politike prema kojoj je jaka Jugoslavija mogla postojati samo uz cijenu slabe Srbije. Iako je i vodsvo srpske sekcije Saveza komunista najprije kritiziralo memorandum, poslije dolaska na vlast tadašnjeg šefa partije Miloševića, uskoro je postao vodeća nit srpske nacionalne politike. Osnovna zamisao po kojoj se srpski narod mora boriti za opstanak protiv unutarnjih i vanjskih neprijatelja, do danas se ponavlja u državnoj promidžbi. Na pretpostavljenu silu treba odgovoriti protusilom. Vjeruju li vodeći političari u svoju vlastitu promidžbu ili se njome koriste samo zbog očuvanja vlasti, ne igra nikakvu ulogu. Više od deset godina u Beogradu vlada režim u kojem funkcionira samo komunikacijski medij sile. Zakoni, prava, ugovori, dogovori nisu drugo doli kozmetika strukturnoga nasilnog temeljnog načela. Nema Srbija badava jedan od najvećih policijskih aparata na svijetu, ako se broj policajaca usporedi s brojem stanovnika. U tom pogledu nema argumentirane konkurencije u svijetu, nema različitih političkih ponuda za oblikovanje budućnosti. Postoje samo prijatelji ili neprijatelji, saveznici ili izdajice. Možemo biti sigurni da bi se sila u sličnom razmjeru kao sada protiv kosovskih Albanaca, primijenila i protiv srpskih 'izdajica'. Ponajprije je taj režim, pod vodstvom bivšeg srpskog a sadašnjeg jugoslavenskog predsjednika Miloševića cijelu regiju zastrašio silom. Na Kosovu je počelo endemskim tlačenjem Albanaca, zatim su slijedili (izgubljeni) ratovi u Sloveniji i Hrvatskoj, te (ne dobiveni) rat u Bosni i Hercegovini i na posljetku (bezizlazan) rat na Kosovu. Prijelaz od Titove ideologije Titova doba na nacionalističku ideologiju Miloševićeve ere nije bio drugo doli promjena značke. Na mjesto klasnog neprijatelja stupio je narodni neprijatelj, no unutarnja struktura, agonalno temeljno načelo ideologije ostalo je nepromijenjeno. U svako doba može se pronaći novi simbol za neprijatelja, kako to pokazuje razilaženje između Beograda i neposlušne republike Crne Gore pod novim predsjednikom Đukanovićem. Načelno svaki konkurent za politički ili gospodarski utjecaj, moć, mora postati (smrtni) neprijatelj kojega treba eliminirati. Na Kosovu se shema prijatelj-neprijatelj dodatno zaoštrava etničkim i vjerskim razlikama između pravoslavnih Srba i većinom muslimanskih Albanaca. Po beogradskom tumačenju u borbama u petak 'ubijeni su teroristi', na što svaka država, ako su napadnuti njezini službenici, ima pravo. Budući da skoro svi kosovski Albanci podupiru OVK i shvaćaju ga kao stvarnu narodnu vojsku, po logici srpske vlade svi su kosovski Albanci teroristi i zbog toga ih se može likvidirati. Iako sada poriču nedjelo, pokolj nije bio slučaj ili nesreća. Masovno ubojstvo civila, progon stotina tisuća, pljačka i palež cijelih područja možda nisu izričito zapovijeđeni, ali se neformalno traže i načelno odobravaju. Možda se počinitelje potiče da plijen pljačke drže dodatnom pravednom plaćom. Krvava nedjela poput onoga u petak imaju dakako i funkciju zastrašivanja kosovsko-albanskog stanovništva. Poruka glasi: svatko od vas može biti ubijen i nitko vas ne može zaštititi, pogotovo ne OVK. Za OVK, naprotiv, pokolji poput onog u Račku znače da će im se i iznutra i izvana priključiti još više kosovskih Albanaca. Tako je bilo i poslije prvih srpskih pokolja u regiji Drenice u proljeće. OVK-u je prišlo tako mnogo za borbu spremnih muškaraca da je nestalo pušaka. OVK je danas ipak jači nego prije kraja godine, ali srpskoj vojnoj sili još nije dorastao. Bez međunarodne vojne zaštitničke sile koja bi na Kosovo poslala i kopnene postrojbe, ne mogu se spriječiti pokolji poput onoga u petak. Mogu se ponoviti u svako doba, a dakako i pokolji srpskih civila. Sve dok srpska posebna policija, koja protivno svojoj ustavnoj zadaći rabi topništvo i tenkove protiv građana vlastite države, ima vlast na Kosovu, svaki je kosovski Albanac u potencijalnoj životnoj opasnosti. Na posljetku ne koristi ni argument da se rješenje kosovske krize mora postići demokratizacijom Srbije. Miloševićev režim iz spomenutih razloga ne može se smijeniti demokratskom promjenom vlasti. Vlada silom i samo ga sila može srušiti. Miloševićeva moćna žena Mira Marković nedavno je prorekla da je komunizam - osobito u Srbiji - na vlast došao krvlju i samo se krvlju može otjerati s vlasti. Demokratizacija Srbije ne može biti sredstvo rješavanja kosovskog problema. Prije će neovisno Kosovo uz potporu i zaštitu Zapada postati katalizatorom rješenja za problem koji Srbija ima s demokracijom" - piše Matthias Rueb.