ŠV 16. I. NZZ: ZAPAD NE ZNA MILOŠEVIĆA

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 16. I. 1999. Moć mitova na Kosovu "OESS-ovi promatrači na Kosovu okusili su što ih možda čeka. Prije nego se očekivalo pokazalo se koliko je krhko primirje te su promatrači već bili prisiljeni smirivati situaciju i posredovati. Spirala nasilja počela se okretati. Čini se da je na Kosovu rat u jesen bio tek 'zamrznut'. Srbi nadziru gradove, najvažnije cestovne komunikacije i granicu prema Albaniji i Makedoniji; Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) ponovno se ugnijezdila u selima. Opominjući glasovi zahtijevaju brzo rješenje, utemeljeno na pregovorima kako bi preduhitrili izbijanje novih sukoba ovog proljeća. Perspektive su tako mračne zato što se na političkoj razini ništa ne miče s mrtve točke. Mirovni planovi inozemnih posrednika nailaze na odbijanje - i to uglavnom vrijedi za obje strane. Pronalaženje zajedničkog nazivnika za nespojive pozicije čini se bezizglednim. Beograd drži da Kosovo mora ostati dijelom Srbije, a Albanci zahtijevaju pravo na nacionalno samoodređenje a time i na neovisnost. No, ne postoji jedinstvena strategija, a političke su predodžbe često nejasne. OVK želi se boriti za nezavisnost, a umjerene albanske snage teže ostvarivanju tog cilja za pregovaračkim stolom. Prijelazno rješenje poput uspostave treće jugoslavenske republike Albanci će prihvatiti samo ako ono obuhvati i pravo na referendum o konačnom političkom statusu Kosova. Značajniju ulogu Kosova u okviru Jugoslavije odbijaju pak Srbija i Crna Gora. Nagovještaja pragmatične politike nema jer ona pretpostavlja spremnost na zajednički život i na podjelu vlasti. Prošle je jeseni ionako uzak manevarski prostor dodatno sužen ratom. Kao nikad dosad, Albanci i Srbi žive u odijeljenim svjetovima. Diskursom dominira razmišljanje u etničkim kategorijama, koje onemogućuje svaki pokušaj razumnog rješavanja sukoba i nijedna strana ne želi se odreći svog prava na isti komad zemlje: 'Ili mi ili oni', glasi deviza; vrlo mali broj političara shvaća da postoji, odnosno da mora postojati mogućnost zajedničkog života - usprkos jezičnim vjerskim i kulturnim razlikama. Srbi smatraju da Kosovo mora zauvijek ostati srpsko već zato što je u srednjem vijeku bilo središte srpske države. Obje strane izvode pravo na vlast iz pitanja 'tko je tu bio prvi', na koje nije moguće odgovoriti te koje nije ni relevantno za rješavanje današnjih problema. Čini se da na Balkanu povijesni mitovi nikada ne blijede. Radikalni kosovski Albanci vide svoju jedinstvenu povijesnu priliku za svrgavanje srpske vlasti i za rješavanje nacionalnog pitanja stvaranjem vlastite države. Žele iskoristiti povoljan trenutak, čak i ako u ime stvaranja vlastite nacionalne države budu morali platiti cijenu u obliku brojnih žrtava i velikih pustošenja. Eskalacija oružane sile i intervencija NATO-a u njihovu su interesu. S druge strane, Jugoslavija - poput svake druge države - polaže pravo na borbu protiv terorizma na vlastitom teritoriju. Oslobađanje od mlinskih kamenova koje sadrži mitski preuveličana i politički instrumentalizirana povijest pretpostavlja u Srbiji proces nacionalnog samourazumljivanja. Za tako nešto nužno je i suočavanje s novijom poviješću. No, Beograd službeno inzistira da Srbija nije sudjelovala ni u ratu u Hrvatskoj ni u onom u Bosni, odbacujući svaku kritiku politike prema Kosovu u razdoblju od ukidanja autonomije 1989./1990. Albanci uživaju sva prava, sukladno najvišim europskim standardima, glasi službeno stajalište. Srbija je uzor demokracije, a odgovornost za eskalaciju oružanih sukoba snose Albanci koji nisu htjeli ostvariti svoja prava. Tako je pitanje Kosova svedeno na problem terorizma i separatizma. Praksa u protekle dvije godine pokazala je da Beograd ključni pojam ravnopravnosti svih naroda koji žive na Kosovu tumači kao cementiranje srpske vladavine. Autonomija u tumačenju Zapada izjednačena je sa separatizmom; no, ne bude li stvarnih ustupaka, Kosovo će vjerojatno uistinu biti izgubljeno za Beograd. Naime, sve više Srba odlazi s Kosova zbog sve većeg neprijateljstva. I oni su žrtve politike sile. Ponovno svi kao začarani gledaju u jugoslavenskog predsjednika Miloševića. No, problem Kosova vjerojatno nije moguće riješiti s njim i njegovim komunističkim i paternalističkim predodžbama o vlasti. Gledano iz njegove perspektive, država odlučuje što je točno a što netočno. U nedavno objavljenom interviewu Milošević je izjavio sljedeće: 'Ljudi moraju biti zaštićeni od laži. Pravo na istinu jedna je od temeljnih ljudskih sloboda. Štiteći građane od laži i sile, branimo njihove najvažnije interese. Naša je zemlja slobodna'. Milošević će ustrajati na svojoj dosadašnjoj politici prema Kosovu, kažu jedni. Naprotiv, spreman je ponovno popustiti, kažu drugi. Važnije mu je tješnje za sebe vezati većinom slavensku Crnu Goru, čije se vodstvo ogradilo od Beograda te se danas samo pokušava izvući iz političke izolacije, tvrde treći. No, Kosovo sigurno Srbima znači daleko više nego hrvatska krajina koje se Beograd 1995. odrekao bez borbe. Stajalište da Milošević nema nikakav politički koncept te da je njegova jedina strategija očuvanje vlastite moći tek je izraz zbunjenosti. Najnovije američke procjene da je sam Milošević problem nakon što je prethodno godinama smatran partnerom u procesu izgradnje poslijeratnog poretka na Balkanu također više izviru iz frustracije zbog izostanka pozitivnih političkih pomaka. S kim će Washington razgovarati ako ne s Miloševićem? Čini se da socijalisti unatoč određenim simptomima krize čvrsto drže uzde vlasti u svojim rukama. U samoj stranci nema reformatora koji bi se odvažili izazvati Predsjednika. Udar nije na pomolu. Takozvana demokratska oporba sama se diskreditirala nakon velikih nemira u zimu 1997/1998. Izgledi za smjenu vlasti vrlo su mali budući da je slaba oporba podijeljena. Osim toga, mnogi protivnici režima nastupaju u pitanju Kosova još oštrije od vladajućih. Tko bi, dakle, trebao pokrenuti opsežan proces demokratizacije, bez kojeg autonomija Kosova nema nosive temelje? NATO-ova intervencija kopnenim snagama trenutačno nije politički izvediva. Osim toga, takva bi operacija bila identična neizravnoj potpori OVK i morala bi biti popraćena prihvaćanjem nezavisnog Kosova. Pritom valja napomenuti da nitko na Zapadu zasad ne želi promjenu postojećih granica. Odcjepljenje Kosova od Jugoslavije moglo bi također označiti i kraj jedinstvene bosanske države, čije održavanje na životu zahtijeva angažman velikih sredstava. S kojim bi argumentom u tom slučaju bilo uskraćeno ujedinjenje republike srpske sa Srbijom? Kakvim međunarodnopravnim razlozima poduprijeti razbijanje jedne suverene države? Posljedica etničke podjele bili bi vjerojatno novi ratovi - na Kosovu i u Bosni. Trenutačno ne postoji razumna i u prvom redu realna alternativa opsežnoj autonomiji Kosova u okviru Jugoslavije - a time i neutralom posredovanju izvana, iako je rizik neuspjeha jako velik. U slučaju postizanja političkog dogovora, Zapad se svakako mora pripremiti za dugogodišnji civilni, a u određenim okolnostima i vojno poduprti angažman za njegovu provedbu. Makar samo površna normalizacija svakodnevnog života na temelju mjera uspostave povjerenja trajat će na Kosovu još dulje nego u Bosni, a i tamo je ostvarivanje zacrtanog cilja 'samonoseće stabilnosti' daleka budućnost čak i nakon trogodišnjeg angažmana", smatra novinar.