DELO-RAT ZA LIPICANCE-15. I.

SLOVENIJA DELO 15. I. 1999. Rat za lipicance "To s lipicancima je katastrofa, kratko je komentirao znanac koji jako dobro poznaje 'kuhinju za njihovo domovinsko pravo' između Austrije i Italije. No misli da je najgore što Slovenija u danim okolnostima, kad po njegovom mišljenju stvar jednostavno nije rješiva, ne može izbjeći svojevrsnu objavu rata susjednoj državi koja je našu diplomaciju (to dakako neće priznati) a s njom i državu, uspjela odvesti na jako tanak led. Dodatna otežavajuća okolnost da je što su obje države koje sada trguju za pravo na vođenje 'pravih' uzgojnih knjiga za lipicance, već u Europskoj uniji a Slovenija još nije. Tako crne najave možda su uistinu pretjerane. No kad se ni kod kuće ne znamo pobrinuti za planski uspješnije i brižljivije gospodarenje s lipicancima i kada zbog raznolikosti interesa nema prepoznatljive političke volje da bismo dovoljno odlučno rekli što uopće namjeravamo učiniti s Lipicom, pesimizam je opravdan. Smiješno je, a ujedno i žalosno ako mislimo da smo s prilično na brzinu donesenim zakonom 1996. napravili sve i pobrinuli se da bijeli krški ljepotani vječno ostanu jedan od najprepoznatljivijih zaštitnih znakova Slovenije. Sam zakon za kojega ni oni koji su ga donosili, ne znaju kako se provodi - ako uopće, jer ga nije popratio još ni jedan podzakonski, provedbeni propis - naime ništa ne znači ako iza njega nema sadržaja. A njega ima doista malo. Zbog jadne slike prilika u Lipici s kojom uz ponešto političke potpore, kako izgleda, imaju velikopotezne planove ponaprije oni kojima je glavna briga lakomost za novcem, što većim dobitkom, niti naše susjede niti EU ne bismo mogli uvjeriti da se znamo brinuti o svojem prirodnom i kulturnom naslijeđu. Zato se uz dovoljno očitih namjera o 'preuzimanju' naših lipicanaca i naših prava koja osim toga još mlitavo i vjerojatno nedovoljno diplomatski spretno, a pogotovo neuvjerljivo zagovaramo pred strancima, ne treba čuditi svim u zadnje vrijeme izgovorenim oštrim prigovorima o neodigranoj ulozi slovenske države u zaštiti naših interesa. I zbog toga će ih predstavnici ministarstva vanjskih poslova ili recimo ministarstva za europske poslove slušati još, te morati progutati čak poneku pripomenu o jeftinoj prodaji za dobro plaćenu službu u Bruxellesu u dalekoj budućnosti. Njihovi izgovori da ne sjede prekriženih ruku i da u danim okolnostima djeluju u korist zaštite slovenskih lipicanaca kako najbolje mogu, i dalje će biti neuvjerljivi. Osobito sada, kad je austrijska strana poslije zadnjih neformalnih razgovora predstavnika slovenskog ministarstva poljoprivrede s trojicom značajnih predstavnika austrijskog resornog ministarstva u Bruxellesu otkrila karte i pokazala kakvu igru zapravo igra. Nema druge, treba priznati da u susjednoj državi vrlo dobro znaju što znači poseban status za koji se bore u vođenju uzgojnih knjiga i za kojega njihova očito spretnija i djelotvornija diplomacija može biti uvjerljiviji jamac nego što se to, uz za sada još uvijek prilično mlitave najave, može očekivati s naše strane. Ako bi se sjeverni susjedi osjetili pozvanima i poviješću nastanka lipicanaca zapravo ohrabrenima za vođenje prave rasne knjige o lipicanicma i ako je vjerovati najavljenoj odlučnosti službene Slovenije da se odupre takvom pokušaju 'okupacije' u Europi današnjega doba, bit će točne crne tvrdnje o svojevrsnoj 'objavi rata'. Ipak pričekajmo do veljače, kad će države službeno razgovarati o našim/njihovim lipicancima - u Beču" - zaključuje Marjeta Šoštarič.