NJ14.I.TAZ:U IRAKU CILJANO I NA LJUDE

NJEMAČKA DIE TAGEZEITUNG 14. I. 1999. Špijunaža u službi Pentagona "Je li Posebno povjerenstvo UN-a (UNSCOM) u Iraku špijuniralo za Sjedinjene Države, što bi bilo nespojivo s njegovim mandatom? Taj višegodišnji prigovor režima u Bagdadu danas javno iznosi i Scott Ritter, čovjek koji je do prije pet mjeseci sam bio glavnom metom takvih iračkih prigovora. Do ostavke u kolovozu 1998. Ritter je šest godina bio vodeći Amerikanac među inspektorima UN-a i jedan od omiljenih neprijatelja Bagdada zbog svoje tvrdoglavosti i uspjeha u potrazi za skrivenim oružjem. U interviewu za današnje izdanje tjednika 'Stern', Ritter izjavljuje da je 'na zapovijed šefa UNSCOM-a Richarda Butlera' prošle godine u Bagdadu instalirao prislušni uređaj SAD, 'crnu kutiju' za prisluškivanje radijskih i telefonskih komunikacija. Butler se tom crnom kutijom upustio u novu metodu prisluškivanja, 'koje su isključivo provodile Sjedinjene Države', izjavljuje Ritter. On je po vlastitim riječima 'prosvjedovao protiv toga jer takav postupak krši mandat UNSCOM-a i služi samo jednoj zemlji u prikupljanju informacija'. Okolnosti koje Ritter opisuje u interviewu za 'Stern' nisu u osnovi nikakva novost. Odavno su poznate poznavateljima prilika u UN-u, a nakon što su ih dvojica zamjenika glavnog tajnika UN prošloga tjedna proslijedila trima američkim listovima, poznate su i široj javnosti. U međuvremenu je šef UNSCOM-a Butler više puta oštro odbacio prigovor da 'špijunira' za SAD dok je Clintonov ured nakon početnog poricanja u potpunosti potvrdio sadržaj izvješća američkih listova. Laže li ovdje netko? Istina je istodobno složenija i banalnija. UN ne raspolažu vlastitim resursima za potrebe svojih brojnih misija na terenu - bilo da je riječ o očuvanju mira, promatranju izbora ili nadzoru i provedbi procesa razoružanja. U svakom konkretnom slučaju UN moraju iznova od pojedinih članica tražiti i dobiti na raspolaganje potrebno osoblje i materijale - od poljske kuhinje do vozila, od komunikacijske logistike do oružja - ili se to ne dogodi ili se dogodi sa zakašnjenjem kao što pokazuje primjer Bosne, Ruande, Somalije i ostali tužni primjeri iz proteklih godina. Ta je ovisnost velika slabost UN. Navedena je ovisnost posebno velika u slučaju UNSCOM-a u Iraku - prve misije nadzora i provedbe procesa razoružanja oružja za masovno uništenje u povijesti UN. Tek malobrojne države raspolažu potrebnim tehnologijama i obrazovanim stručnjacima. Odlukom Vijeća sigurnosti UN iz travnja 1991., kojom su utvrđene zadaće razoružanja Iraka, newyorška je središnjica pisanim putem pozvala sve ostale članice (ukupno njih 185) da pruže neograničenu potporu misiji UNSCOM-a. Na taj je poziv pozitivno reagiralo 35 država. Već 1994. Butlerov prethodnik Rolf Ekeus požalio se Vijeću sigurnosti UN da izviđačka sredstva, stavljena na raspolaganje UNSCOM-u, nisu dovoljna za otkrivanje oružja i vojnih postrojenja koje je Irak sakrio rafiniranim prikrivačkim trikovima. Uz satelitski nadzor iz zraka i inspekcije na terenu, UNSCOM je trebao i sustav za prisluškivanje i dešifriranje radijskog i telefonskog prometa među iračkim vladinim dužnosnicima, vojnicima, i policijskim snagama. Na Butlerov je zahtjev UNSCOM napokon u veljači 1998. dobio sustav sposoban za obavljanje tih zadaća. Sustav su poslale Sjedinjene Države. Spoznaje prikupljene tim sustavom prisluškivanja, američki su stručnjaci među inspektorima stavili na raspolaganje i državnim obavještajnim službama CIA-i i DIA-i. No, sve dok su saznanja upotrebljavana samo za podupiranje izviđačkih i nadzornih aktivnosti UNSCOM-a, kritike - bar na internoj razini UN - nije bilo. Prigovora nije imao ni Ritter. Prve dvojbe pojavile su se kod njega kada je američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright dokazano najmanje šest puta odvratila šefa UNSCOM-a Butlera od iznenadnih inspekcija sumnjivih postrojenja, koja je UNSCOM primijetio pomoću novoga prislušnog sustava. No, vojni udari, izvedeni u prosincu prošle godine, znače novu kvalitetu. Naime, Amerikanci i Britanci služili su se podacima, prikupljenim uz pomoć prislušnog sustava, za utvrđivanje ciljeva svojih krstarećih projektila i borbenih zrakoplova. I to ne samo protiv vojnih postrojenja i infrastrukture već sasvim ciljano i protiv ljudi. Ubojstvo oko 1600 pripadnika republikanske Garde, koje je Pentagon prošlog tjedna objavio kao 'uspjeh', bilo je moguće ssmo uz pomoć podataka, dobivenih prislušnim nadzorom. Satelitima je moguće otkriti zgrade Republikanske garde, ali ne i njezino stvarno boravište", napominje Andreas Zumach.