FR 14. I.N.OBS.-SOC.ZAŠTITA I STRANKE

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 14. I. 1999. Sigurnost kao vrijednost stranaka ljevice? Povodom izbijanja nasilja u francuskim predgrađima, uvodničar lista Jean Daniel piše o mogućnostima rješavanja tog problema i promjeni političkog diskursa nekih stranaka. U članku, među ostalim, stoji: "Pierre Beregovoy, koji je za sebe govorio da je vjeran svom skromnom djetinjstvu, rado je izjavljivao da ne uspijeva svojim prijateljima objasniti kakva je radnička stvarnost: 'Siromašni su glavne žrtve inflacije i nesigurnosti'. Kad je riječ o inflaciji, radovao se zbog djelovanja različitih vlada za vrijeme mandata Francoisa Mitterranda, a i vlastite vlade (inflacija je s 14 posto smanjena na 6, a zatim i na 3,5 posto). Ali ako je riječ o nesigurnosti, Beregovoy kaže da ga nitko nije želio slušati. Bio je vrlo strog u privatnom životu prema onima čija je sućut prema delinkventima kriva za zaboravljanje da su i oni žrtve. Prema njegovu mišljenju, mogli su biti objavljeni popisi tih žrtava, praćeni opaskom o njihovu radu, ako su bili zaposleni, i s visinom njihovih primanja. Kako se, pitao se on, možemo čuditi da su te žrtve iz radničkih redova jako osjetljive na populističke govore krajnje desnice kad nailaze na takvo nerazumijevanje u radničkim strankama? Taj socijalistički premijer, koji je na kraju počinio samoubojstvo, nije zaboravio da se i on borio, i to jako požrtvovno, protiv demagogije obećavanja sigurnosti, iskorištavanja straha i represivnog političkog diskursa. Kad je Charles Pasqua izjavio da 'želi terorizirati teroriste', Pierre Beregovoy je smatrao da je to trebalo učiniti, ali ne i reći, a osobito da se ne smiju brkati pobunjenici i teroristi. Ta raspra i dalje naizlazi na različite senzibilitete u javnosti, a katkad izaziva i podjele. Raspra je to koja se, ako se bolje promisli, temelji na revoluciji koja se od 1989. (sic!) godine provodi između 'političkih' i 'socijalnih' prava. Ako se svi ljudi rađaju slobodni i ravnopravni, odgovorni su za svoja djela. Zato moraju biti i kažnjeni ako naškode tuđoj slobodi. No, što se događa s ljudima koji imaju ista prava, ali su jako daleko od mogućnosti da se na njih i pozovu? U čemu se nekada sastojala sloboda žene koja nije smjela glasovati i koja je 'de facto' robinja? U čemu se danas sastoji sloboda čovjeka koji nema što jesti, obući, gdje stanovati i ne može osigurati školovanje svojoj djeci? U tom slučaju, čovjek više nije slobodan, i ne može biti pozvan na odgovornost zbog onoga što čini. Krivo je društvo, a ne prijestupnik. Sukobljavanja oko te zamisli odgovornosti i dalje dijele ljude na pristaše socijalne pravde prema zaslugama i pristaše pomaganja svima. Ali kad se radi o primjeni sile, revolucionari iz 1789. i njihovi nasljednici opravdavali su primjenu sile samo u borbi protiv tiranije. Čim neki narod postane suveren, pobuna postaje napad na suverenost toga naroda i na revolucionarni (republikanski) poredak. Ali ako, nakon što je tiranija srušena, oni koji su lišeni socijalnih prava počnu smatrati tu demokraciju samo 'formalnom', sve se događa kao da se može smatrati da ti napušteni žive u prikrivenoj tiraniji protiv koje postoje opravdani razlozi za pobunu. (...) Ljevica je baštinila tu posljednju tradiciju koja, uostalom, mnogo toga uzima od kršćanske filozofije. Siromah je svetac kojemu se mora sve opraštati, pa čak i delikti. To je krivac koji je prva žrtva svojih vlastitih djela. Među tužiteljima takvoga društva nalaze se znanstvenici (od alkoholičarskog nasljeđa iz Zolinih romana do 'y' kromosoma o kojemu govore genetičari), pristaše psihopatologije (delinkventi su duševni bolesnici) i oni koji stalno optužuju društvo ('sve ovisi o tome jeste li moćni ili bijedni'(...)(...) Ljevičarski politički diskurs, isključivo posvećen optuživanju društva, ljudi poput Pierrea Beregovoya, a danas je takav Jean- Pierre Chevenement, kaže da su žrtve delinkvencije u prvom redu siromašni, marginalizirani, oni zaposleni koji su uz pomoć kredita uspjeli kupiti vozilo, stare i usamljene žene, učitelji koji osiguravaju obavljanje nastave po školama u predgrađu, učenici koji su žrtve ucjena, socijalni radnici koji su postali novi laički propovjednici među radništvom i svi oni koji, općenito, bjesne pri povezivanju barbarstva s predgrađem, a istodobno bi htjeli biti mjerodavni i penjati se po društvenoj ljestvici. (...) U tom svjetlu lakše je razumjeti činjenicu da socijaldemokrati na vlasti u Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Francuskoj imaju potrebu uklapanja koncepta sigurnosti u ljevičarsku kulturu. Tony Blair je postigao veliki uspjeh na izborima među svojim laburističkim biračima predviđanjem zabrane kretanja noću maloljetnicima u nekim gradovima i uskraćivanjem socijalnih povlastica neodgovornim roditeljima. On je prilično zbunio Zelene u Njemačkoj i ozbiljno iznenadio francusku krajnju desnicu. A danas se vidi da se primjer Tonya Blaira ipak nameće kao neka vrst nužnosti. Nećemo sada ovdje reći suprotno kad već dugo branimo zamisao o tome da se ne smije prepustiti pravo na sigurnost samo fanaticima obrane sigurnosti. Ali jednako tako kao što se ne može opravdati zatvaranje granica useljenicima, osim velikim naporom za integriranje onih koji se već nalaze u Francuskoj, jednako tako ne može se opravdati ni represija nad delinkventima (bili oni maloljetnici ili ne) bez velikih napora da se predgrađa uklope u život nacije. Treba manjinu sklonu pobunama odvratiti od upotrebe sile ne samo strahom od kazne, nego i jasnim neodobravanjem većine stanovništva".