US IHT 9. I. LEVINE O EURU

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 9. I. 1999. Europska unija treba primjerak američkog časopisa 'Federalist' "Možda je netaktično da to istakne Amerikanac, no sad kad je početak gospodarske i monetarne unije ubrzao ritam kretanja EU prema punoj gospodarskoj integraciji, američko bi im iskustvo moglo pružiti neke korisne poučke. Ne da mi sve činimo dobro ili da smo jasan uzorak djelovanja donekle sličnoga gospodarstva, no neki gospodarski međusobni utjecaji u Americi zaista nalikuju na one koji se razvijaju na Starom Kontinentu", piše Robert A. Levine. "Što se tiče sljedeća tri područja gospodarstva - monetarnoj politici, porezima i fiskalnoj politici - to smo prošli. Zajedno, ta tri područja također mogu dati neke navještaje o političkoj konfederaciji. U području monetarne politike Europska središnja banka može, ako želi, učiti od saveznih pričuva. Sposobnost pričuva da održi svoj integritet uz primjereno pokoravanje demokratski izabranim vlastima s kojima surađuje, daje uzorak koji je za miješano gospodarstvo prikladniji od nabusite neovisnosti Bundesbanke. Jednom cilju usmjerena ideologija Bundesbanke - cjenovna stabilnost uber alles - ne može biti uspješna u Europi gdje recesija prijeti povećati već visoku nezaposlenost; pragmatična spremnost pričuva da dovede rast i zaposlenost u ravnotežu to može. Poučci za poreznu politiku manje su izravni. Ono što se smatra poreznom politikom u Sjedinjenim Državama ne može postojati u Europskoj uniji, jer EU ne ubire nikakve vlastite poreze. Ona se financira doprinosima svojih zemalja članica, koje svoje porezne pristojbe rabe za održavanje proračuna EU kao i za svoje mnogo veće nacionalne potrebe. Iako su političke unutrašnje borbe o doprinosima neizbježne, članice EU također se rječkaju oko 'usklađivanja' nacionalnih poreza - postavljanja pravila za stope i regulacije. Američko iskustvo govori da je to prilično nepotrebno. Američki Ustav ne ograničava mnogo načine na koji države mogu povisiti prihode: one od fizičkih i pravnih osoba mogu zakonito ubirati poreze na prihod, korporacijske poreze, poreze na promet i imovinu pri svakoj stopi koju žele, a to i čine. Državni porezi različiti su, no razlike ostaju unutar granica jer se žitelji i kompanije u državama jedni s drugima natječu. Međudržavne razlike nose određene učinke. Poslovi se teže seliti prema državama s niskim korporacijskim porezima; bogati pojedinci izbjegavaju države s visokim porezima na prihod; žitelji Massachusettsa kupuju alkohol u New Hampshireu. I upravo ti učinci ograničavaju razlike: kad bi Kalifornija nametnula korporacijski porez pri stopi od 50%, ostala bi bez međudržavnih poslova; kad bi New York nametnuo 20% poreza na promet, ostao bi bez prometa. Ograničenja nameće ekonomija, a ne zakon: ona djeluju i ne uzrokuju mnogo nesuglasica. Slična prirodna ograničenja zapravo postaju uočljiva u Europi; razmirice su nepotrebne. S monetarnom politikom u rukama Europske središnje banke, fiskalna politika - proračunski manjkovi i viškovi a la Keynes - ostaje oruđe pomoću kojega države članice europske gospodarske i monetarne unije mogu utjecati na vlastiti rast i zaposlenost. Takva je nacionalna autonomija međutim prividna; pravila monetarne unije ograničavaju manjkove, a gospodarska stvarnost pojačava pravila. Prije Unije, država je mogla financirati manjak posuđujući iz vlastite središnje banke. Više ne. Tu je opet poučan američki uzorak. Američke države ne mogu imati uporne manjkove, jer ne mogu uzajmljivati da bi te manjkove financirale, osim pri veoma visokim kamatnim stopama. Savezna vlada, međutim, može uzajmljivati od saveznih pričuva da bi financirala goleme manjkove; to je i činila, i zasigurno će opet činiti kad gospodarski pad pozove fiskalni poticaj. Osim jedne presudne razlike, vlada monetarne unije mogla bi slično uzajmiti od središnje banke, kad to potrebe budu zahtijevale. Razlika je, naravno, u tome da vlada Europske monetarne unije ne postoji. To vodi do mogućeg poučka za političku konfederaciju. Kad će recesija govoriti o širokoj potrebi za poticajem, na zemlje članice vršit će se pritisak da stvore neku vrst zajedničkog mehanizma za fiskalno odlučivanje. Takav mehanizam neće se nazivati konfederacijom, ali bit će to velik korak u tom smjeru. To će donijeti pitanja bi li se mehanizam trebao koristiti za donošenje drugih zajedničkih odluka. To bi potom trebalo ponovno nametnuti pitanje 'demokratskog manjka', a posebice, bi li jedno tijelo koje izabiru europski pojedinci, Parlament, trebalo dobiti više moći u tim odlukama. (...) Tad će Amerikanac možda čak imati drskosti da Europljanima predloži čitanje novina 'Federalist'."