NJ FR-SPASITE UN-9. I.

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 9. I. 1999. Spasite Ujedinjene narode "Tko će spasiti Ujedinjene narode? Pritajeno rastavljanje svjetske organizacije došlo je u stadij kad bi se morao proširiti strah među svima kojima još imalo vrijede buduća valjanost i provedba međunarodnoga prava. Bile to 'kaznene akcije' SAD-a ratnim zrakoplovima u Afganistanu i Sudanu ili bombe na Bagdad kako bi kaznili neposlušnog diktatora Sadama Huseina, predstavništvo naroda na newyorškom East Riveru pritom ima malo što reći. Ma kako bio jasan zaključak da je UN kao menadžer krize i sukoba u očima supersile SAD-a islužen ili je u najboljem slučaju instrumentaliziran samo zbog provedbe vlastitih vitalnih interesa - makar i uz pomoć špijunaže - zabrinuto se za riječ javlja samo šačica politologa i mladih iz međunarodnoga pravosuđa. U gornjim redovima politike, osobito europske, vlada šutnja. Ne čuje se samostalan glas Europljana kojega nalaže uništavanje ugleda svjetske organizacije. I u Europskoj uniji, kojom uglavnom vladaju nove socijaldemokratske ili socijalističke vlade, velika je trojka - Njemačka, Francuska, Velika Britanija - nesložna ili nesigurna. Premijer Britanije Tony Blair pružio je SAD-u, kao i njegova prethodnica Maggie Thatcher, željeznu ruku za bombardiranje Iraka. Nova (normalno) njemačka vlada u Bonnu, obvezana na 'kontinuitet', nije najavila pitanja otpora. Samo je Predsjednik Francuske izrazio suzdržano nezadovoljstvo. Zapravo nikakva jaka ekipa za Europu i svijet, čiji bi budući poredak i sposobnost rješavanja sukoba bili vrijedni plemenitog znoja. Odavno su se vodeći političari Europe očito pomirili s tim da će sjevernoatlantski vojni savez NATO djelovati kao instrument intervencije - bilo očuvanja ili stvaranja mira. UN sa svojom blokadom mehanizma glasovanja i veta koju često drže samo dosadnom, bit će gurnut na rub događaja a uskoro bi mogao biti i izvan njih. U Bosni - zahvaljujući i zakazivanju EU-a - ništa nije išlo bez SAD-a i NATO-a. A kao da je to logičan slijed, SAD radi onako kako odgovara njegovu konceptu - ako treba bez blagoslova UN-a i Vijeća sigurnosti, a u dvojbi prilagođavajući stare zaključke. Na kraju prve dekade poslije hladnoga rata, koja je na početku budila nade u 'mirovnu dividendu', prijeti nazadovanje u staru politiku interesa i velikih sila. Oni koji danas degradiraju svjetsku organizaciju i prkosno pokazuju da su sposobni djelovati bez nje, riskiraju da će sutra, budu li Rusija ili Kina možda postupile na nepoželjan način, prenapregnuti međunarodno pravo. Vrijednost Vijeća sigurnosti, ma koliko teško i rijetko dolazi do suglasja, nije na posljetku u platformi za dijalog. Ako u UN-u nitko više ne sluša, posljedica će biti nova opasna šutnja. Ako slabiji i siromašniji nisu poštovani samo zato što su slabi i siromašni, nego su ušutkani u ime općevažećeg creda moći i tržišta, uvijek će postojati sukobi umjesto mira. Zacijelo, dobar dio problema UN-a leži u onom idealističkom veličanju sposobnosti i mogućnosti svjetske organizacije koje joj je natovareno kao težak teret - ponajprije poslije svršetka ledenog doba 1989. Zamisao da svijetom treba vladati uz suglasje naroda je hrabra, a još je prethodnica UN-a, Liga naroda, žalosno propala u njezinu ostvarivanju. Ipak je tijekom Drugoga svjetskog rata (od tadašnjeg američkog predsjednika Roosevelta) rođena zamisao o novoj svjetskoj organizaciji. I baš poslije konačnog pucanja blokova trebala bi završiti na smetlištu povijesti? U tom nemirnom desetljeću UN je skupo platio pouku glede stvari realpolitike i doživio višestruku propast i zakazivanje u akcijama plavih kaciga - od Somalije do Ruande, Angole i Bosne. Iako dobronamjerne - i humanitarne - intervencije, tako glasi pouka, bez jasnog mandata, bez jasnih političkih ciljeva i bez dovoljno postrojba i sredstava, osuđene su na propast. Gdje god je UN poslije hladnoga rata bio u akciji kao vatrogasac u krizama, ti uvjeti nigdje nisu bili doista ispunjeni. Da li Ujedinjene narode više ne trebamo jer su navodno zakazali? Je li bolje ako svjetska sila SAD djeluje sama - bez jasnog političkog cilja i mandata? Teško. Ako povijesna prilika poslije 1989. ne smije biti proigrana, vrijeme je da se probudi barem Europa, koja bi trebala biti nešto više nego euro-svjetska sila. A geslo treba glasiti: spasite Ujedinjene narode" - zaključuje Brigitte Kols.