LE MONDE 8.1.WASHINGTON-PARIZ-BALKAN

FRANCUSKA LE MONDE 8. I. 1999. Pariz i Washington, složena igra na Balkanu "Je li Jacques Chirac htio ubiti Radovana Karadžića? Nije baš, ali nije bio daleko. U dva navrata, 14. prosinca 1995. i 27. svibnja 1997., francuski je Predsjednik predložio Billu Clintonu da protiv bosanskog vođe poduzmu zajedničku operaciju uz sudjelovanje komandosa. O tome u knjizi koja je posvećena odnosima između Elizejske palače i Bijele kuće od 1995. ('Dear Jacques, Cher Bill') pišu Gilles Delafon i Thomas Sancton. Podroban plan ovoga vojnog pohoda, pod nazivom 'Operation Amber Star', zajednički je razrađen u travnju 1997., tvrde autori. U Elizeju, kažu, ipak izjavljuju kako, suprotno onome što daje naslutiti jedna rečenica iz knjige, cilj nije bio fizički ukloniti Karadžića, već uhititi ga, što je značilo izložiti se opasnosti od gubitaka među vojnicima, ali i opasnosti da se ubije samog Karadžića, i izručiti ga Haaškome sudu koji ga je optužio za genocid i zločine protiv čovječnosti. Dne 25. srpnja 1997., pričaju dalje Delafon i Sancton, Elizej je ljutito reagirao na napis 'New York Timesa' u kojemu se Pariz optužuje da 'ne želi sudjelovati u uhidbi ratnih zločinaca'. Dvojica autora su uvjerena: napis je bio naručen, operacija protiv 'gospodina K.' nije bila provedena. Danas u Parizu kažu da su se na koncu svi složili kako je bolje pričekati i postupno politički izolirati Karadžića, a zatim ga 'ubrati kao zrelo voće', kako se preuranjenim uhićenjem ne bi izazvala ponovna mobilizacija bosanskih Srba, što bi onemogućilo provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma. Dodaje se također da 'dok su se pitali hoće li krenuti u operaciju ili ne, Amerikanci su odustali zbog straha od ljudskih gubitaka koje ne bi odobrilo američko javno mišljenje'. Danas, dok se iz tjedna u tjedan pojačava jedna druga kriza u bivšoj Jugoslaviji, priča dvojice novinara svakako će se svidjeti Elizejskoj palači. Ona, naime, proturječi zamisli koju je američki tisak redovito opetovao kao činjenicu, prema kojoj je politika Francuske na Balkanu uvjetovana njezinim starim savezništvom sa Srbima. To je dio maloga promidžbenog rata koji Washington putem tiska vodi protiv svoga francuskog partnera koji je najneposlušniji, ali i najdragocjeniji u rješavanju balkanskih kriza. Prekjučer se to glasovito francusko-srpsko prijateljstvo opet našlo na stranicama 'Herald Tribunea', u komentaru o stanju na Kosovu. U napisu se zapravo kaže da je general Clarc, vrhovni zapovjednik NATO-a, došao u Pariz da potvrdi: francuski vojnici koji čine glavninu 'snaga za izvlačenje' trenutno razmještenih u Makedoniji sa zadaćom da, u slučaju izgreda, priteknu u pomoć promatračima na Kosovu, neće morati pucati u svoje srpske 'saveznike', rekao je novinar; za to će se pobrinuti NATO, bude li potrebno. Gdje je tu istina, zapravo? Nenaoružani su promatrači danas mogući taoci na Kosovu, kao što su 'plave kacige' UNPROFOR-a - gotovo nenaoružane - dugo bile taoci u Bosni, štiteći Srbe od svakog vojnog upletanja sa Zapada. Razlika je u tome što su UNPROFOR i njegove neprovedive ovlasti uglavnom bili francuska zamisao, tj. zamisao Francoisa Mitterranda kojega je Jacques Chirac optužio kada je došao u Elizej: naprotiv, promatrači su poslani na Kosovo na temelju sporazuma koji su u listopadu sklopili Amerikanac Richard Holbrooke i Milošević. 'Glupost', govorilo se tada među visokim dužnosnicima u Parizu. Budući da je glupost bila počinjena, a nitko nije mogao predložiti ništa pametnije, ona je ipak prihvaćena: dok g. Holbrooke nije pomišljao na sigurnost promatrača, Pariz se zauzima za osnivanje snaga koje će ih štititi. Dakle, prilično je besmisleno pripisivati danas 'Francuskoj', kako piše 'Herald Tribune', strah od raskida s tobožnjim srpskim 'saveznicima'. Svojedobno se umiješao i 'The Washington Post'. Bilo je to prošle godine u mjesecu travnju; list je tvrdio da je francuski bojnik u Bosni Herve Gourmelon dojavio Karadžiću podatke o operaciji za njegovo hvatanje i u tome je vidio potvrdu sklonosti Francuske Srbima. Zatim je u rujnu došla afera Bunel, gdje su francuske vlasti same požurile da uhite tog bojnika koji je djelovao u sklopu NATO-a, osumnjičenog da je srpskom diplomatu predao podatke o planiranim zračnim napadima na Kosovo. Ove pogrješke francuskih časnika idu u prilog američkom malom promidžbenom ratu, a anglosaksonski ih tisak prekomjerno iskorištava. Ustvari bi sve bilo puno jednostavnije kada 'Francuska' ne bi stvarala o sebi dvostruku sliku. No, glede Balkana vojni dužnosnici - i ministri obrane, bez obzira na promjene vlada - očito nisu svojom voljom na istoj valnoj dužini s Elizejskom palačom. Neki među njima (ne svi) nisu skrivali svoj prosrbizam u Bosni; ni danas ne skrivaju svoje nezadovoljstvo 'snagama za izvlačenje' u Makedoniji koje je izmislio Jacques Chirac. Oni ipak čine ono što se od njih traži i što ih je stajalo šezdesetak mrtvih od početka krize u bivšoj Jugoslaviji, gdje su Amerikanci budno pazili da ne izlože pogibli život nijednog svog vojnika. Važnost otkrića Delafona i Sanctona o aferi Karadžić je u tome što je stavila stvari na svoje mjesto: francusko-američke razlike glede Balkana više nisu posljedica simpatija prema Srbima u vrhu francuske vlasti, koje su uostalom bile manje pod konac Mitterrandove vladavine. Američki čelnici znaju: razlike su danas uzrokovane složenijim problemima u svezi s podjelom uloga, rješavanjem kriza i općom koncepcijom međunarodnih odnosa. Unatoč njima, sve što je učinjeno i što bi se na tom području još moglo učiniti, jest plod saveza između Washingtona i Pariza", piše Claire Trean.