DELO-FIKRET PINOCHET-9. I.

SLOVENIJA DELO 9. I. 1999. Fikret Pinochet "'Hoću Nobelovu nagradu!' izjavio je 1990. godine Fikret Abdić. Za one s kraćim sjećanjem: to je onaj muškarac koji je izdavanjem mjenica bez pokrića postavio na noge Agrokomerc, agroprehrambeni kombinat u kojem su si ruke dali feudalizam i socijalizam. U jednom od najzaostalijih područja bivše Jugoslavije, Babo, kako su ga zvali od milja, vladao je kao mjesni moćnik kojemu bi podanici bili dali i pravo prve bračne noći da ga je zatražio. No u rodnoj Velikoj Kladuši to nije spadalo u službenu religiju, nego je bilo nekakvo kolhozniško poduzetništvo sa svom pripadajućom koreografijom poput parada 'radnih uspjeha'. Fikret Abdić izgledao je smiješan a ujedno i lud, sve dok se nije pokazalo da je pošteno operušao poslovne partnere i banke, a dakako, ponajprije slovenske. Sudili su mu, a kad je došao iz bihaćkog zatvora, cesta do Velike Kladuše bila je posuta cvijećem, a uz nju su se na ražnju vrtili janjci i volovi. Fikret je tijekom rata neko vrijeme uspješno balansirao između Hrvata i Srba i uglavnom je trgovao, tako da je njegova Bosanska krajina dugo bila nekakva bescarinska mirovna zona. Zatim se ta kućica od karata brzo srušila i s beskonačno odanim mu 'narodom' otišao je u dobrovoljno izgnanstvo negdje u blizinu Karlovca, kao u biblijsko doba. Sada živi u Rijeci, hrvatski je državljanin, za njega se počeo zanimati haaški sud za ratne zločine i postao je vruć krumpir u Tuđmanovim rukama. Ako ga on izruči nekom sudu, lukavi Babo mogao bi ispričati ponešto što bi teretilo ne samo Tuđmana nego bi moglo potamniti sjaj hrvatskog 'domovinskog rata'. Na posljetku sjena Haaga ne visi samo nad Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem, nego i nad Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom. Sa sudom u Haagu nitko nije zadovoljan, jer još nije počeo suditi najzloglasnijim zločincima kao što su Mladić i Karadžić i još nije napravio ništa spektakularnoga. No podrobnija analiza bi pokazala da se radi o 'stroju' koji melje dugoročno, ne obazire se na trenutne medijske učinke a ponajprije ga se sve više boje u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu; svi imaju teške grijehe na savjesti. Do kraja 1996. u Haagu su podignute optužnice protiv 74 osobe, a sada je taj broj dakako bitno veći, pri čemu sve umiješane plaši takozvani tajni popis suda: nitko tko se na bilo koji način ogriješio glede međunarodnopravne norme ljudskih prava, ne može mirno spavati. Čak ni hrvatski Predsjednik ne može znati hoće li jednoga dana biti 'pozvan kao svjedok' i Haag je svakako nekakva noćna mora hrvatske politike. U Zagrebu su bili prisiljeni prihvatiti čak i ustavni zakon koji uređuje izručivanje navodnih zločinaca haaškomu sudu, a u Beogradu se za sada još čvrsto drže ustavnog načela da državljane SR Jugoslavije nije moguće izručivati stranim sudovima. Usput: u Haagu traže od Miloševića ponajprije časnike Mrkšića, Radića i Šljivančanina, navodno krive za pokolje poslije zauzeća Vukovara, te dakako Milana Martića koji je zapovijedio raketiranje Zagreba a sada živi u Srbiji. Miloševićev 'ponos' nije jeftin: od ljeta 1995. do kraja prošle godine nacionalni je dohodak SRJ zbog sankcija pao s 19,6 na 12,5 milijarde dolara; dohodak po stanovniku se s dvije tisuće dolara smanjio na manje od 1.200. Haaški sud je samo jedna od koordinatnih točaka brzo nastajućeg globalnog represivnog sustava koji doduše još nije sustav, ali je već nekakva mreža deklaracija, međunarodnih sporazuma i unutarnjih pravnih odredaba koje suovisno uspostavljaju novu kvalitetu. Nitko, osobito ne ratni zločinci i oni koji su nešto strašno zgriješili 'protiv čovječanstva', zapravo se nemaju kamo skloniti, sakriti se. Libija, primjerice, još oklijeva izručiti europskim sudovima Abdela Baseta Alija Megrahija i Lamena Kalifa Fihmana, osumnjičene da su podmetnuli eksploziv u Boeing 747 koji se prije jedanaest godina srušio nad škotskim Locherbijem. Koliko je to do sada stajalo Gadafija, a ponajprije dakako Libijce, nitko ne može izračunati; svakako mnogo više nego što je morao žrtvovati srpski fanatizam. Spretni pravnici ne dovode u škripac samo takozvani treći svijet, nego su več počeli 'pustošiti' i po Europi: u Londonu je trebalo 'zadržati' bivšeg čileanskog diktatora Augusta Pinocheta, iako je po svoj prilici kraljičin osobni prijatelj. S njim bi naime htio popričati neki španjolski sudac kojega zanima kuda je nestalo nekoliko njegovih sudržavljana tijekom Pinochetove diktature. No isto bi se tako moglo otkriti da je Augusto tijekom odmora na Gran Canarii napravio prometni prekršaj kojega nije platio pa ga sada London na dan ili dva mora predati španjolskom zatvoru. Europska unija postaje sve nepredvidljivija stvar i pazite kad putujete po tim krajevima. To je iskusio i kurdski vođa Abdulah Ocalan koji se došao liječiti u Italiju a iz toga se izrodio škandal međunarodnih razmjera: Italija ga nije htjela izručiti Turskoj jer joj to brani ustav, Nijemci koji se isto tako zanimaju za Ocalanovo ponašanje pametno su maknuli prste s tog vrućeg krumpira. Svakako nije više dobro biti bivši diktator ili ratni zločinac i putovati po svijetu, jer ti se bilo gdje može dogoditi da te, recimo, zatvore na Fidžiju jer imaš nepodmirene račune na Šri Lanki. I što bi pri svemu tomu mogla imati naša mala, nikomu štetna Slovenija, kokoš koja može biti samo plijen a nikako pljačkaš, ako dakako, izuzmemo nekog crva kojega tu i tamo iskljuje? Desetodnevni rat za nezavisnost po zadnjim činjenicama koje se otkrivaju, izgleda nije bio baš čist kao suza, jer da su 'naši' kod Holmca ustrijelili dvojicu vojnih zarobljenika, mladiće na odsluženju vojnoga roka u JNA. Da su se vojnici naime predali uzdignutih ruku i mašući bijelom plahtom, a neki policajac da im je prišao i ustrijelio dvojicu. Ako je to istina, radi se o besprimjernom zločinu kojeg je država dužna istražiti i zločinca staviti iza rešetaka; ako to ne napravi, svi ćemo imati lošu savjest, svi ćemo biti krivi. Nikakvo domoljublje dakako ne smije zamagliti i viđenja međuratnih i poslijeratnih tučnjava koje nikada neće 'zastarjeti'. Besmisleno je cijeli režim, koji je bio, proglašavati zločinačkim; ali ima smisla otkriti one koji su zapovijedali mučenja i ubijanja i kazniti ih. Po svoj prilici su još uvijek tu, doma, i ne treba čekati da ih najprije počne progoniti neko englesko ili španjolsko sudstvo, da bi se naši suci tek nakon toga pokrenuli. Zločin počinjen bilo gdje, na Urhu ili u Kočevskom rogu, nije više samo naša stvar, nego stvar globalne zajednice" - drži Boris Jež.