DNEVNI PREGLED BR. 4 - 8. SIJEČNJA 1999.

FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 7. I. 1998. Suđenje hrvatskom partizanu u Rimu "Inoslav Bešker komentira suđenje hrvatskom partizanu Oskaru Piškoriću: 'Proceduralna pitanja, ali s jasnom političkom podlogom, dominirala su današnjim procesom hrvatskom partizanu Oskaru Piškoriću. Njemu se u Rimu ponovno sudi jer su ga optužili za ubojstvo potomci nekih Talijana koje su, pak, jugoslavenske partizanske vlasti osudile i strijeljale 1945. Nova rasprava je sazvana 17. veljače. Osim Piškurića, optuženi su bili tadašnji sudac Ivan Motika te Piškorićeva supruga Avijanka Margetić, ali oni su oboje u međuvremenu umrli. Njih troje su već bili oslobođeni na davnom procesu u Trstu, ali im se sudilo ponovno u Rimu po optužbi koju je u ime potomaka podnio odvjetnik Augosto Sinagra i koju zastupa pomoćnik javnog tužitelja Giusseppe Pritto. Ta procedura traje već godinama. U međuvremenu je istražni sudac u Rimu Antonio Maccia odbacio predmet smatrajući da Italija nije bila teritorijalno mjerodavna za ono što se događalo na ozemlju pod savezničkom vojnom upravom, u tom slučaju jugoslavenskom. Vrhovni kasacijski sud u Rimu je taj pravorijek preinačio pa je danas u sudnici u sklopu rimskog megazatvora Ribibije rasprava otpočela pred predsjednikom Francescom Amattom, budući da se već određeni sudac Giannvitore Fabri izuzeo iz postupka. Glavnina rasprave vrtjela se oko pitanja je li Piškurić uredno pozvan. Njegov branitelj po službenoj dužnosti Mauro Borseti osporio je način pozivanja jer je Piškuriću poziv u Rijeku poslan poštom, a ne preko ministarstva vanjskih poslova dviju zemalja, kao što zahtijeva konvencija o pravosudnim odnosima između Italije i Jugoslavije od davne 1922. godine. Tužilac Pritto i odvjetnik Sinagra osporili su da je Hrvatska uopće sljednica Jugoslavije, pa se ne može primijeniti ta konvencija. Ako sud to prihvati, stvorio bi se presedan koji bi bacio u vodu praktički svih 70-ak konvencija i ugovora, naslijeđenih od Jugoslavije, na kojima se temelje talijansko-hrvatski odnosi. Stoga je Amatto prihvatio prijedlog državnog odvjetnika da se prethodno zatraži mišljenje ministarstva pravosuđa o tome jesu li te konvencije uopće na snazi. Istjerivanje lisice istjeralo je, tako, vuka. Činjenicu da je Hrvatska, kao i Slovenija uostalom, Italiji samo obznanila da se smatra sljednicom Jugoslavije, u skladu i sa zaključcima Badinterova povjerenstva, te da je Italija samo zaprimila tu notu. Dakako da i to pitanje ima političku težinu, još aktualniju od toga koja je država bila mjerodavna za suđenja u Istri '45. A politička atmosfera je danas bila osigurana glasnim uzvicima negodovanja ili odobravanja kojima je umješno dirigirao odvjetnik Sinagra, iskoristivši priliku i za politički miting protiv Osimskih sporazuma, protiv postojećih državnih granica itd. te obznanivši jasno da po njegovu mišljenju nije to proces nekom zlodjelu nego povijesti, kako je izrijekom izjavio novinama". (RFI) NJEMAČKI RADIO - RDW 7. I. 1999. "Napadi njemačkih stranaka unije CDU/CSU na nacrt crveno-zelene vladajuće koalicije o uvođenju dvostrukoga državljanstva i dalje pune stupce komentara njemačkog tiska. Tako nadregionalni dnevnik 'Sueddeutsche Zeitung' misli da će integracija biti glavna odrednica njemačkog društva u budućnosti. Doseljavanje stranaca promijenilo je zemlju, a stranke CDU/CSU dovoljno su se dugo pravile kao da to ne primjećuju. Sada crveno-zelena reforma želi konačno učiniti korak na koji se već dugo čekalo. Međutim reakcije stranaka unije je nategnuta piše list i nastavlja: 'Ovakva reakcija stranaka CDU/CSU - budući da se radi o kršćanskim strankama - je nedostojna. Ona je i antieuropska. CDU/CSU pokušavaju se profilirati na račun stranaca koji žive u Njemačkoj. Naravno da takvim potezima te dvije stranke dobivaju profil - i to (samo) kakav! Time se CDU/CSU ne bi smjele ponositi. Ako njemačke desnoorijentirane stranke uniji predbacuju krađu izbornih programa - tada je to samo po sebi dovoljan komentar. Unija truje sama sebe. Postoji sumnja da je unija samo zato tako oštro reagirala, jer strahuje da od novih njemačkih državljana neće dobiti glasove na izborima. Što - promatrajući politiku stranaka CDU/CSU - i ne iznenađuje'. Dnevnik 'Mannheimer Morgen' o istoj temi zapaža: 'Ovoliko pljusaka u raspravama oko dvostrukoga državljanstva stranke unije već dugo nisu dobile. Onaj tko se u načelu protivi plebiscitarnim elementima i odjednom traži referendum, tko u dvostrukom državljanstvu nalazi veću ugroženost sigurnosti nego što je to bio slučaj s teroristima RAF-a, taj se ne smije čuditi ako na to dobije odgovarajuće reakcije. Pri tomu se zabrinutost i pitanja, koja donosi stav stranaka CDU/CSU, treba uzeti vrlo ozbiljno. Tema je vrlo osjetljiva i povezana s dalekosežnim posljedicama. Prihvatljivo rješenje traži prije svega konsenzus ne samo između stranaka, već prije svega u narodu. Prikupljanje potpisa ili brzinski postupak donošenja zakona, kao što to sada nova njemačka vlada želi učiniti, nisu prava rješenja'. Berlinski list 'Die Welt' zastupa mišljenje da masovno uvođenje dvostrukoga državljanstva dijeli narod na samo Nijemce i dvostruke Nijemce te nastavlja: 'Time se ne podupire integracija već dovodi do segregacije. Već se sada širi nelagoda, jer bi novi zakon stvarao sustavne nepravde. Multikulturalna romantika koja svakom daje dodatnu putovnicu, izazvat će novo neprijateljstvo prema strancima, umjesto da ga smanji. Mi smo otvoreni za strance, što pripada poukama naše povijesne katastrofe. Njemačka se ubraja u najtolerantnija društva otvorena prema svijetu. I ubuduće naša zemlja mora ostati magnet za ljude iz cijeloga svijeta. Da poneki stranac nakon nekoliko godina uzme i njemačko državljanstvo je dobro i pravedno. Ali zato mu ne treba dvostruko državljanstvo'. Komentator lijevoorijentiranoga lista 'Tageszeitung' iz Berlina zastupa drugačiji stav: 'Već 40 godina Savezna Republika Njemačka vodi politiku koja vodi računa o tomu da migranti ostanu 'stranci'. Posljednih 14 godina Kohlova vlada je pitanje migranata uglavnom odugovlačila, blokirala i zaoštravala situaciju. Ne samo trenutna odvratna kampanja stranaka unije, već i cijela rasprava, pokazuje zastrašujući nedostatak predodžaba o demokraciji i državljanstvu. Umjesto da iskoristi trenutak za donekle razumnu raspravu o državljanstvu, govori se još uvijek o administrativnom problemu 'stranaca', kojeg se prema potrebi tjera iz nemila u nedrago. Zahtjevi za postizanje potpune asimilacije, izgon jednog u Njemačkoj rođenog mladića i kampanja stranaka CDU/CSU. Tko se ne bi veselio 'daru' njemačkog državljanstva". (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 7. I. 1998. Pregled tiska "Za 'The Guardian' vijest dana je priča da se maršal Montgomery zalagao za rasistički imperijalni plan kontrole nad Afrikom. Ovaj heroj Drugoga svjetskog rata je 1948. kao načelnik stožera ozbiljno predlagao da se taj kontinent pretvori u rasistički bijelački bedem protiv, kako je on to vidio, rastuće komunističke prijetnje. Montyjeva se zamisao temeljila na njegovu dvomjesečnom putovanju Afrikom tijekom kojega je zaključio kako su 'Afrikanci čisti divljaci i posve nesposobni sami sobom vladati', navodi list. Plan je toliko uznemirio laburističku vladu premijera Clementa Attleeja da je sazvan poseban sastanak na kojem se raspravljalo kako postupiti u toj, kako je ocijenjeno, izuzetno neugodnoj situaciji. Zaključeno je kako će se pratiti Montgomeryjeva predavanja kako ne bi u javnosti iznosio svoje misli, a njegovo je putovanje ostalo tajnom u koju je bio upućen samo mali broj vladinih ministara, piše 'The Guardian'. Od svjetskih vijesti, britanski se listovi usredotočuju na navode da su inspektori za oružje UN-a u Iraku pružali obavještajne podatke SAD-u. 'The Guardian' veli kako u slučaju da je misija UN-a u Iraku doista bila paravan za američke obavještajne operacije, onda to treba oštro osuditi s obzirom da takvo nešto uvelike kompromitira same Ujedinjene narode. 'The Independent' upozorava zapadne sile da ne budu odveć ratoborne prema Iraku. Provocirajući američke i britanske zrakoplove u zoni isključenja leta, list smatra kako Sadam Husein pokušava natjerati Zapad da se zaleti te da zadobije simpatije širom arapskog svijeta. Britanski listovi s velikom pozornošću također prate i današnji početak postupka opoziva protiv predsjednika Clintona pred američkim Senatom. Stranačka aritmetika koja je donedavno pratila mjesece odlučivanja u Predstavničkom domu sada se preselila u drugi dom američkog Kongresa. 'The Times' donosi kratki profil predsjedavajućeg Vrhovnog suda SAD-a Williama Rehnquista koji će u Senatu voditi postupak. List ističe kako nema dvojbe da je za tog 74 godine starog suca ovo uloga života. Povučen i strog, često je opisivan kao profesionalac, William Rehnquist je više nego spreman preuzeti svoju dužnost, s obzirom da je 1992. godine objavio 278 stranica dugu analizu procesa opoziva protiv predsjednika Andrewa Johnsona, jedinog američkog predsjednika koji je tako nešto doživio. 'List ističe kako je riječ o sucu koji ne voli stranačke napade na Ured Predsjednika, ali isto tako, što je upozorenje Clintonovim odvjetnicima, ne voli ni cjepidlačenje ni složene igre riječima. List zaključuje kako je upravo Rehnquist zadao početni udarac Billu Clintonu koji je doveo na koncu do afere Lewinsky, dopustivši Pauli Jones da tuži Predsjednika za zlostavljanje...". (BBC) INOZEMNI TISAK ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 7. I. 1999. Je li UNSCOM špijunirao u korist Sjedinjenih Država? "'Washington Post' izvijestio je da glavni tajnik Ujedinjenih naroda Kofi Annan raspolaže uvjerljivim dokazima da su članovi posebnog povjerenstva UN za razoružanje Iraka tijekom potrage za oružjem za masovno uništenje špijunirali za Sjedinjene Države. Po izvješću 'Washington Posta' od ove srijede, koje se poziva na neimenovane Annanove suradnike, inspektori UNSCOM-a prikupljali su prisluškivanjem tajne komunikacije unutar iračke vlade informacije, koje su Sjedinjene Države potom upotrebljavale za destabilizaciju iračkog režima. Annan, koji se navodno oslanja na tajno mu dostavljena pouzdana američka izvješća, jako je zabrinut zbog tih optužaba, izvijestio je američki list. Annanov savjetnik, koji je želio ostati anoniman, izjavio je da je glavni tajnik UN svjestan 'činjenice' da je UNSCOM kršenjem svog mandata 'izravno olakšao' stvaranje sustava za prikupljanje informacija u korist SAD. Bijela kuća u Washingtonu, CIA i američko ministarstvo vanjskih poslova dosad nisu službeno komentirali spomenuto izvješće 'Washington Posta'. Izvršni šef UNSCOM-a Australac Richard Butler u srijedu je žestoko i vidno ljutito odbacio optužbu za špijunažu, izjavivši da je već nekoliko puta jasno kazao da takvi prigovori nisu istiniti. Po 'Washington Postu', bliski Annanovi suradnici ispitali su visoke dužnosnike UNSCOM-a i suradnike Clintonova kabineta - poput pomoćnog tajnika u američkom ministarstvu vanjskih poslova Martina Indyka - o toj temi ali bez uspjeha. U razgovoru za 'Washington Post' zamjenik glavnog tajnika UN John Ruggie pokušao je ukloniti svog šefa s vatrene crte, izjavivši da glavni tajnik nema izravan nadzor nad UNSCOM-om te da stoga nije mogao ništa znati o spornim aktivnostima. Doduše, ako su sumnjičenja utemeljena, bit će to ozbiljan izazov za Ujedinjene narode glede njihova rada u Iraku i međunarodnih nastojanja, usmjerenih na nadzor oružja, kazao je Ruggie. Annan se očito ne želi izravno sukobiti sa Sjedinjenim Državama - navodno zato što nije 'sklon samouništenju'. Umjesto da riskira spor s najmoćnijom članicom UN, Annan će po 'Washington Postu' radije prepustiti tu temu medijima i pričekati rezultat. Upravo stoga trebalo bi izvješće 'Washington Posta' promotriti u kontekstu intenzivnog sukoba koji se u Vijeću sigurnosti rasplamsao u vezi s odnosom prema Iraku. Brojne zemlje, predvođene Rusijom i Francuskom, već su ranije često kritizirale oštru politiku SAD, izražavajući žaljenje zbog vojnih udara i zastupajući stajalište da bi druge, tankoćutnije metode postigle bolje rezultate prema Bagdadu. Washington odbacuje takve ideje - nerijetko potaknute tržišnim motivima - proglašavajući ih kontraproduktivnima i naivnima. Annan je izrazio žaljenje zbog nedavnih bombardiranja Iraka; on je uvjeren da treba naći druga rješenja te da Bagdad ima pravo da konačno ugleda 'svjetlo na kraju tunela'. Francuska i Rusija priželjkuju smjenu Butlera i redefiniciju ovlasti UNSCOM-a, a Annan navodno revno podupire te težnje. Bude li UNSCOM osumnjičen za kršenje mandata - koji, naravno, ne obuhvaća špijunažu - i za služenje SAD na nedopustiv način, pritisak na Butlera stahovito će ojačati. 'Washington Post' navodno je utvrdio da je Clintonov ured u međuvremenu donekle revidirao svoje tvrdo stajalište te da odnedavno u najmanju ruku razmatra mogućnost Butlerove smjene. Unatoč tomu, bit će teško, ako ne i nemoguće konkretizirati dokaze kojima navodno raspolaže Kofi Annan. Uzaludno je čekati priznanje SAD da su upregnule UNSCOM u kola svojih interesa. I unutar UN-ove specijalne organizacije treba u najboljem slučaju očekivati izjavu koja će biti suprotstavljena drugoj izjavi. Aktualni je slučaj dodatno usložila okolnost da UNSCOM u osnovi špijunira, odnosno da mora špijunirati želi li pronaći oružje za masovno uništenje, koje Sadam Husein dokazano proizvodi. Zato inspektori UNSCOM-a pri svom radu primjenjuju visoko razvijenu tehničku opremu, uglavnom porijeklom iz Sjedinjenih Država. Tome valja dodati da su ciljni objekti UNSCOM-a i američkih obavještajnih služba identični: riječ je o Sadamovu osobnom sigurnosnom aparatu čija je zadaća - po provjerenim spoznajama - između ostalog i skrivanje oružja za masovno uništenje i spremanje na sigurno, izvan dohvata međunarodne zajednice. Dakle, što se tiče prikupljanja informacija u Iraku, postoje povelika poklapanja i ta će okolnost najvjerojatnije pridonijeti prigušivanju ili čak i pobijanju optužbe o špijunaži. Pritom ne treba zaboraviti da UNSCOM, naravno, mora dijeliti svoje spoznaje - smisao njegova rada upravo je izvješćivanje Vijeća sigurnosti a time i svjetske javnosti o Sadamovim programima i namjerama. Komunikacija s predstavnicima pritom je sasvim prirodna, a ono što američka vlada zna uglavnom ne ostaje dugo nepoznato ni obavještajnim službama. Uostalom, želju za poboljšanom komunikacijom izražava i druga strana - u razgovoru s tadašnjim šefom CIA-e Johnom Deutchem 1996. prvi šef UNSCOM-a Rolf Ekeus požalio se da američke obavještajne službe odbijaju u cijelosti dijeliti svoje informacije s UNSCOM-om", izvješćuje novinar. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 7. I. 1999. Izdaja u UN-u "Kad je Scot Ritter dao ostavku na mjesto inspektora za oružje prošlog kolovoza, dužnosnici Clintonove vlade pokušavali su odvratiti pažnju od njegova napada na njihovu zbrkanu iračku politiku, sugerirajući (naravno, anonimno) da je on špijunirao za Izrael. Sad su se UN-ov glavni tajnik Kofi Annan i njegova momčad okomili na veleposlanika Richarda Butlera, čelnika UN-ovih inspekcija, i čitave njegove ekipe s jednako pogubnom taktikom. Od njihova kukavičkoga manevra najviše će koristi imati Sadam Husein. (...) Što se tu događa? Već se dugo zna da su UN-ovi inspektori za oružje surađivali sa Sjedinjenim Državama i ovisili o njezinim informacijama i informacijama drugih zemalja članica. S obzirom na odlučnost Sadama Huseina da sakrije svoja zabranjena nuklearna, biološka i kemijska oružja, UNSCOM nije imao izbora. No i veleposlanik Butler, Australac, i njegov prethodnik, švedski diplomat Rolf Ekeus, glatko su porekli skupljanje podataka s ciljem potkopavanja ili preciznog napada na lokaciju samog Sadama Huseina. Ako g. Annan ili njegov krug svejedno imaju razloga sumnjati da je suradnja prešla neku granicu doličnosti, oni su mogli svoje brige izložiti privatno. Umjesto toga oni su izabrali dati javnu potporu Sadamovim dugotrajnim deklamacijama protiv UN- ovih inspektora kao 'cionista' ili američkih agenata. Nemojmo zaboraviti: UN je zatražio, u svojim svečanim rezolucijama, da Sadam Husein odustane od svojih ubojitih oružja. On je dobar dio ovog desetljeća potrošio pokazujući svoj prijezir prema tom zahtjevu. Mislili biste da će g. Annan i Vijeće sigurnosti smatrati takav prkos opasnim i neprihvatljivim. No njegova momčad, i zemlje poput Francuske i Rusije, radije traže izlike da bi popustile. Ocrnjivanje UNSCOM-a daje jednu takvu izliku. Budući da Clintonova vlada ne nudi vlastiti koherentan plan, možda neće biti iznenađujuće ako se UN okrene prema politici popuštanja. No to je opasna igra. G. Ritter je izjavio, a predsjednik Clinton se složio, da bi Sadam Husein mogao ponovno skupiti ubojita oružja za šest mjeseci; od prestanka inspekcija prošlo je oko pet mjeseci. Američka bombaška kampanja možda je oštetila Sadamove rakete, no vjerojatno nije oštetila njegovu sposobnost stvaranja otrovnih plinova ili bakterija. On je takva oružja primjenjivao i prije, protiv svoga naroda i drugih. Je li g. Annan spreman živjeti s tom opasnošću? Jesmo li mi?", završava uvodničar lista. Rani aspiranti "Iako je Clinton nanio sramotu predsjedničkom položaju, mnoge osobe nastoje ugrabiti priliku da ga zauzmu. Kampanja za 2000. počinje s Alom Goreom koji će vjerojatno biti izbor demokrata za... što? 'Nastavak Clintonove tradicije'? Taj slogan treba malo prekrojiti. Unatoč svemu, od 1945. svaki službujući potpredsjednik koji je to želio, dobio je nominaciju svoje stranke (Nixon, Humphrey, Bush)(...) Okupljanje demokrata oko Clintona pomaže Goreu. No, postoje i zlokobne ankete, kao ona provedena u Michiganu koja pokazuje to da rezultati idu u korist teksaškom guverneru Georgeu W. Bushu, a na štetu Gorea, 52 - 34. Izbori u studenome doveli su šefa kluba zastupnika oporbene stranke u Kongresu, Dicka Gepharta, bliže ulozi glasnogovornika, što bi ga moglo spriječiti u kandidaturi za 2000. Glasači koji se pitaju 'koji kandidat najmanje sliči Clintonu?' deprimirani su zbog toga što je senator Bob Kerrey, demokrat iz Nebraske, odlučio da se ne kandidira. Na taj je način pokazao osobine - zadovoljstvo; neopsesivnu ambiciju - koje ga, zajedno s riskantnim idejama o obrazovanju(...) čine privlačnim. Stoga nam preostaju senator Minnesote, Paul Wellstone, senator Massachusettsa, John Kerry i bivši senator New Jerseya Bill Bradley. Wellstone vjeruje da je pravo vrijeme za starinski liberalizam. Imat će problema s iskušavanjem te teorije zbog toga što su 'poboljšivači' poput njega 'reformirali' novčane zakone za kampanju, čineći nemogućim ponavljanje pobune Eugenea Mc Carthya iz 1968., koju je otpočeo maleni broj velikih doprinosa. Bradley je, košarkaškim rječnikom rečeno, briljirao, znajući kako se kretati bez lopte. Loptu će trebati - jasan razlog za kandidaturu na izborima - zbog toga što njegovo zakonodavstvo mase ne potiče na izvikivanje 'Naprijed!' (...) Bradley bi tim zakonima mogao biti izbačen iz procesa. Kerry je brakom došao do više nego dovoljno novca, pa može pričekati. Kako bilo, svakoga dana Gore dobiva, i to je pretpostavlja se neizbježno. Isto je i s guvernerom Bushom. Ima veće šanse za republikansku nominaciju nego što ih je imao Reagan 1979., ili Bushov otac, 1987. Bush se ne mora bojati financijske ili ideološke snage senatora Boba Smitha iz New Hampshirea (...). Smith je započeo svoju utrku ovoga tjedna, nakon što je senator Missouria, John Ashcroft, završio svoju. Steve Forbes ima nevjerojatne financijske i ideološke izvore. Kad se 1996. natjecao protiv Dolea, pokazao je bezobzirnost, a u posljednje dvije godine pokazao je izdržljivost i pronicljivost. No, birači rijetko na mjesto predsjednika gledaju kao na politički posao s popisom natjecatelja. Senator Arizone John McCain imao je izuzetno uspješnu 1998.(...). Zadovoljio je Washington i New York Times. Njegov je zadatak u 1999. da se od toga oporavi. (...)Ipak, narav McCainovih pogrešaka, kao i njegov životopis (mornarički avijatičar, ratni zarobljenik - heroj) obilježavaju ga kao autentičnu osobu među mnoštvom sintetičnih. Samo Elisabeth Dole ima njegovu potencijalnu privlačnost za republikance koji žude za nekonvencionalnim. Njezina ideologija, što je rad u nastajanju, bila bi konvencionalni konzervativizam, a njezina kampanja bila bi blagoslovljeno konvencionalna, bivajući sve ono što nije bila kampanja njezina supruga (usredotočena, disciplinirana). Kako bilo, njezina ženstvenost čini ju egzotičnom za nervozne republikance koji su danas svi sljedbenici Freuda i koji se opsesivno pitaju - 'Što žena želi?' Odgovor je političke vrhuške (...)da su žene toliko emotivne i usmjerene same na sebe da ne samo što su 'osobno politički', nego su 'samo osobno politički'. Nakon onoga što Danielle Crittenden naziva 'velikom provalom' kampanje iz 1996., čini se da obje stranke o ženama misle jednako kako su to činili protivnici ženskog prava glasa (...). Odavde zabrinutost Washingtona za žene, koja se odražava kao ponižavajući pogled na žene kao na umorna i jednostavna bića (...). Možda jedino ženski kandidat može usporiti feminizaciju politike, čije je osnovno načelo: najbolja je ona vlada koja najviše suosjeća. Bi li uloga gospođe Dole bila ta da suosjeća sa, ili da se odupre, ovim receptom za još ambiciozniju i intimniju vladu? Za 15 mjeseci znat ćemo na to odgovor, kao i imena kandidata", piše George F. Will. THE NEW YORK TIMES 7. I. 1999. Špijunska zagonetka u Iraku "Neslaganja u UN-u o pitanju Iraka stvorile su otrovno ozračje u kojemu bi moglo biti teško razlučiti činjenice od izmišljotina. To nalaže oprez pri procjenjivanju optužaba za loše upravljanje, uključujući ovotjedna izvješća o mogućem nepriličnom ponašanju Clintonove vlade, odnosno zloporabi UN-ovih inspekcija oružja u Iraku za poboljšanje američkog obavještajnog djelovanja protiv Sadama Huseina. Još nije sigurno je li takvog kršenja UN-ove neovisnosti bilo. Iskorištavanje UN-ovih aktivnosti u Iraku kao zaklona za američke špijunske operacije bilo bi siguran način da se potkopa međunarodna organizacija, osramote Sjedinjene Države i ojača Sadam Husein. Prve novinske priče govore da je Washington možda iskoristio prednost tehničkog podupiranja inspekcija kako bi provodio elektronske operacije prisluškivanja, s ciljem rušenja g. Huseina s vlasti. To se navodno radilo uz odobrenje viših inspektora no bez znanja Vijeća sigurnosti ili glavnoga tajnika Kofija Annana. Iako Washington ima mnogo razloga za suprotstavljanje g. Huseinu, upotreba UN-a da bi se zbacilo Sadama pomoću tajnih sredstava grubo bi potkopala autonomiju organizacije. No bit će potrebno više informacija kako bi se zaključilo je li se Washington ponio tako neodgovorno. Kao prvo, veoma je teško razlikovati različite pokušaje skupljanja informacija u Iraku. S blagoslovom Vijeća sigurnosti, Washington UN-ove inspektore već dugo opskrbljuje važnim podacima o iračkim kemijskim i biološkim programima oružja. Mnogi se od tih podataka skupljaju putem satelita i drugih sofisticiranih prislušnih uređaja. Budući da irački sigurnosni servisi štite i g. Huseina i bagdadsko nekonvencionalno oružje, vjerojatno su američke špijunske agencije, pomažući UN-u u potrazi za oružjem, rutinski došle do nekih informacija o g. Huseinu i njegovu unutarnjem krugu. Drugo je pitanje iskrivljuju li iračke saveznice špijunski rad kako bi ponizile Washington i uništile vjerodostojnost UN-ovih inspekcija i njihova vođe, Richarda Butlera. Bagdad bi bio oduševljen kad bi g. Butler bio otpušten, a njegovi kolege zamijenjeni popustljivijom skupinom. To bi zapravo dokončalo svaku nadu u ponovno stvaranje održivog sustava inspekcija. Washington je prešao granicu koju nije smio, ako je postavio američke agente u UN-ovu momčad s namjerom skupljanja informacija koje mogu biti iskorištene za vojne napade protiv ciljeva u Bagdadu. Senatsko obavještajno povjerenstvo ili njihove kolege u donjem domu Kongresa trebale bi preispitati američku obavještajnu ulogu u Iraku i odlučiti je li Washington zloporabio svoj odnos s UN-om", zaključuje uvodničar lista. THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 7. I. 1999. Praveći se hrabre, SAD pozdravljaju euro "Uspješan početak jedinstvene europske valute, eura, donio je dvije vrste američkih komentara, od kojih ni jedna ne uspijeva shvatiti bitnu poentu, a ta je da euro postoji ne da bi amerikanizirao europsko gospodarstvo, nego da bi spriječio njegovo amerikaniziranje. Američki komentari uglavnom su zaključivali suprotno. Konzervativci čestitaju Europljanima na sustizanju SAD-a. Liberali upozoravaju Europljane na opasnosti američkoga modela. Obje vrste komentara pogrešno gledaju na bit eura. Službeno stajalište SAD-a izrazio je Robert Rubin, tajnik ministarstva financija, govoreći kako 'je ono što je dobro za Europu dobro i za nas, a da je jaka Europa korisna' Americi. Američke tvrtke će profitirati. Transatlantska trgovina će ojačati. Taj je argument politički potreban - Washington se teško može suprotstaviti euru - i želi povratiti samopouzdanje američkih poslovnih ljudi i političara. Ipak, nije sve onako kako se na prvi pogled čini. Većina američkih dužnosnika i komentatora obznanila bi da je, kratkoročno, euro za SAD rizik. Nova valuta ne samo što ugrožava međunarodnu dominaciju dolara, mogla bi proizvesti i inflacijski pritisak u SAD-u slabeći vrijednost dolara i povećavajući cijenu uvezene robe. (...)Drugi komentar koji nude Amerikanci dolazi od liberala koji Europljane upozoravaju da ne dopuste prekrajanje Europe po američkom kapitalističkom modelu. Bivši tajnik iz prve Clintonove vlade, Robert Reich, u londonskim novinama 'The Observer' prošloga je tjedna napisao da je 'euro veliki korak prema amerikanizaciji europskog gospodarstva'(...) te da bi to moglo značiti veliki korak unatrag (...). Ono što neki europski bankari i političari govore o euru tumači se kao dokaz da europski reformatori valute pokušavaju stvoriti europski poslovni sustav... sličan... američkom modelu. Istina je da neki europski izvršni direktori i bankari govore kao da žele amerikanizaciju europskog gospodarstva. No, većina njih priznat će da neće uspjeti. Razumiju nešto što Amerikanci ne uspijevaju razumjeti. Nova europska valuta stvorena je kako bi se europski društveni model zaštitio, kao i europska industrijska i tehnološka suverenost, protiv američkih konkurentskih pritisaka, a štite se i određene osobine i vrijednosti koje europsko društvo razlikuju od američkog. Iako se o zamisli jedinstvene europske valute dugo raspravljalo, današnja jedinstvena valuta najviše duguje Helmutu Kohlu, Valeryu Giscard d' Estangu, bivšem francuskom predsjedniku, i Helmutu Schmidtu, koji je bio njemački kancelar tijekom razdoblja '70-ih kada je u uredu bio i Giscard d' Estang. Posljednja dvojica gurala su Europsku zajednicu u smjeru osnivanja monetarnog sustava koji bi povezivao nacionalne valute u takozvanu 'zmiju' i stvaranja zajedničke jedinice valute, 'eki', koja je bila prethodnica eura. Kohl je, tijekom protekloga desetljeća, kad je bio najistaknutija europska politička figura, poveo pretvorbu ekija u pravu valutu, koja bi zamijenila nacionalne valute 11 zasebnih zemalja. Imaju različitu intelektualnu, moglo bi se reći čak i moralnu tradiciju, po tome što brane europski društveni model 'solidarnosti', zajedno sa sustavom zdravstva i mirovinskim sustavom, predstavljanjem radnika te aktivističkom vladom. To je tradicija iz koje dolazi euro. Jedanaest europskih zemalja očito žele da njihova nova valuta promovira industrijsku djelotvornost i reformu društvenih politika koje ne funkcioniraju ili koje su nebitne. No, ne traže amerikanizaciju europskog gospodarstva. Žele jedinstvenu valutu, industrijsku integraciju, otvorene granice i jedinstveno europsko tržište koje bi im pribavilo industrijsku i gospodarsku težinu i utjecaj za bolje konkuriranje SAD-u. Svrha ovoga jest obraniti svoj model društva, ne odreći ga se", piše William Pfaff. THE WASHINTON TIMES 6. I. 1999. Rat, mir i euro "Slušajući retoriku koja okružuje pokretanje nove zajedničke europske valute - eura - čovjeku se može oprostiti što misli da je treći svjetski rat možda iza ugla. Zanimljivo, te čudno prenapuhane vizije dolaze jednako od zagovornika eura kao i od njihovih kritičara", piše Helle Bering. "Samo slušajte sir Leona Brittana, povjerenika Europske unije za trgovinu: 'Svrha Unije jest povezati narode Europe na način koji bi rat učinio nezamislivim i nemogućim. To je u prvom redu politička uloga, čak i kad su oruđa kojima se Unija služi posve ekonomska.' Njegova izjava odjek je stajališta bivšega njemačkog kancelara Helmuta Kohla izraženog u govoru na Sveučilištu Louvain u veljači 1992., nešto prije potpisivanja Maastrichta, dokumenta koji je postavio temelje europske integracije. 'Politika europske integracije zapravo je pitanje rata ili mira u 21. stoljeću', ustvrdio je g. Kohl. Riječi g. Kohla, kao čelnika svježe ujedinjene Njemačke, imale su utjecaj. Na suprotnoj strani doziva se i sablast rata u Europi. Britanski konzervativci i američki ekonomisti, poput Martina Feldsteina, predviđaju da će stvaranje eura i Europske središnje banke voditi visokoj inflaciji, rastu nezaposlenosti te, napokon, čak izbijanju oružane borbe, jer odustajanje od nacionalnog suvereniteta pojedinačnim vladama onemogućuje rješavanje njihovih problema. Kao što je bivši britanski ministar obrane Michael Portillo mračno upozorio u New York Timesu: 'Amerikanci bi se trebali brinuti, jer bi mogla nastati Europa koja je i manje demokratska i više antiamerička'. Neki čak predviđaju strašan spektaktl uspona novog europskog Fuehrera iz jedne od suludih stranaka ekstremne desnice. Sa svim dužnim poštovanjem za govornike, promatranje polja prosperitetnih, dobro uhranjenih, starih zapadnoeuropskih socijalnih država čini zamisao o Europljanima koji marširaju u bitku prilično zabavnom, no ne i previše stvarnom. Kao što su Talijani voljeli reći, obrazlažući činjenicu da nikad nisu imali komunističku revoluciju, jednostavno nema dovoljno vremena između obroka. Zasigurno, europska povijest u dvadesetom stoljeću krvava je izvan granica razuma, no Europa 1999. jednostavno nije Europa 1914. ili Europa 1939. Opravdavanju uvođenja zajedničke valute, koja će biti sredstvo plaćanja u 11 zemalja, kao jedinog načina sprječavanja da se Europljani ne rastrgaju na komadiće, nedostaje vjerodostojnosti. Time ne želim reći da dolazak eura nije velika stvar, već samo da bi svima koristilo stišavanje retorike i okretanje stvarnosti. Posebno pažljivi moraju biti Amerikanci, koji su skloni ili odbaciti euro kao projekt gradnje kula u zraku ili ga gorljivo osuđivati. Euro je gospodarska stvarnost s dalekosežnim političkim posljedicama. I vjerojatno će imati velike implikacije na američko-europske odnose, sviđalo vam se to ili ne. Iako je prvih nekoliko dana trgovanja eurom ostavilo europske burze u dobrom raspoloženju, mnoga su pitanja ostala bez odgovora. Prvo je potaknuto činjenicom da je Europska unija, koja je izgrađena pod nizom konzervativnih europskih vlada, sad ispunjena socijalistima i socijalnim demokratima. Je li dogovor iz Maastrichta svezao ruke političara do točke gdje političke orijentacije postaju manje važne? Prvi potezi nove njemačke vlade pod kancelarom Gerhardom Schroederom nisu slutili na dobro. Schroederov ministar financija Oscar Lafontaine predložio je vezivanje američkog dolara u zoni deviznog tečaja s eurom, navodno da se izbjegne 'nepoštena' konkurencija; zatim je sugerirao da je ograničenje proračunskih manjkova (koji ne smiju prijeći 3% bruto nacionalnog proizvoda) možda prestrogo; zatražio je usklađivanje porezne politike duž Unije. Posljednje je izazvalo posebno zaprepaštenje u Britaniji, čije Thatchericom nadahnuto, niskoporezno gospodarstvo visokog rasta više sliči američkom nego onom kontinentalne Europe. To je razljutilo Britance, koji se naježe na pokušaj Europske unije da se miješa u nacionalno bogatstvo. Euro će također vjerojatno promijeniti jednadžbu za zemlje srednje i istočne Europe. Prošlog je proljeća potvrđen ulazak njih šest, da bi nadnevak ulaska bio pomaknut na godinu 2005., ugrabljen poput okrutne šale. S obzirom na uvijanja koja su zapadni Europljani izvodili da ispune kriterije Maastrichta, te se zemlje (Poljska, Mađarska, Slovenija, Republika Češka, Estonija i Cipar) zasigurno suočavaju s veoma dugom i tegobnom bitkom. Viši član mađarske vlade nedavno mi je rekao da su Mađari sve više razočarani te da zamisli poput trgovinske zone sa Sjedinjenim Državama umjesto s Europskom unijom počinju ključati pod površinom. Europsko-američki odnosi također će biti pogođeni. Sve veća gospodarska samouvjerenost Europe već je godinama čimbenik, dok izbijaju bitke oko američke politike prema Kubi, dvostrukog obuzdavanja Irana i Iraka i još koječega. Sada se čini da idemo prema trgovinskom ratu zbog, između svih stvari, banana. S potrošačkim tržištem jednakim američkom u gospodarskom ukupnom proizvodu i s većim brojem stanovnika (370 milijuna Europljana naspram 250 milijuna Amerikanaca) te snažnom zajedničkom valutom, može se računati da će Europa pokazivati svoj gospodarski utjecaj. Na vojnoj bojišnici, sve je manje vjerojatno da će Europljani željeti slijediti Amerikance - sasvim sigurno je tako što se tiče Iraka. A Amerikanci sa svoje strane pitaju je li u našem interesu da europske vojne ustanove poput Zapadne europske unije preuzimlju veće dužnosti. Zasad, euro je opet stavio Europu na prve stranice američkih novina. U najmanju ruku, bilo bi korisno kad bi to potaklo trijezno i veoma potrebno razmišljanje o budućnosti atlantskog partnerstva." NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 7. I. 1999. Tamo gdje policajci moraju štrebati "(...) Prošle su već tri i pol godine otkad je američko ministarstvo vanjskih poslova osnovalo Međunarodnu policijsku akademiju ILEA (International Law Enforcement Academy - Međunarodna policijska akademija - op. prev.) na području policijske škole u budimpeštanskoj četvrti zvanoj Buda. Dosad je za upoznavanje istočnoeuropskih policajaca sa znanjima američkih agenata izdvojeno više od osam milijuna dolara. Po uzoru na akademiju FBI-a u Quanticu, smještenu u saveznoj američkoj zemlji Virginiji, na ILEA-i se školuje po 15 čuvara zakona iz tri zemlje u razdoblju od osam tjedana. Borba protiv terorista, kriminala povezanog s drogama, međunarodnih gospodarskih zločina neke su od tema. Nastava se odvija na engleskom jeziku sa simultanim prevođenjem. Nastava je jako naporna - traje od 7.30 do 17 sati, katkad i vikendom. Mađarskoj je policiji dodatna nastava i te kako potrebna. Njezin je ugled na veoma niskoj razini, što potiče korupciju. Uvjeti rada su loši, a vozila i oprema zastarjeli. Nakon političkog preokreta 1989. broj kaznenih djela naglo je porastao. G. 1997. zabilježeno je više od pola milijuna kaznenih djela - što čak i nije puno u europskim mjerilima. No, snažan porast kaznenih djela šokira pučanstvo. Javni red ne postoji u prvom redu u Budimpešti: krađa automobila, trgovina drogom i ljudima, pljačkaški prepadi; mafijaški klanovi iz Rusije, Ukrajine i Rumunjske vodili su proteklih godina ogorčeni rat u obliku šukaranja i više od stotinu slučajeva podmetanja bombi. Medijski poduzetnik Janos Fenyo smaknut je u svom mercedesu s 20 metaka - navodno zato što nije htio platiti ukrajinskoj mafiji 15 milijuna forinti (114 tisuća maraka) za povrat svog omiljenog ukradenog automobila. Ljudi poput poslovnog čovjeka Semjona Mogiljeviča, kojega nazivaju budimpeštanskim kumom, drsko nude vladi svoju pomoć. Potpredsjednik jedne od njegovih tvrtki čak je zastupnik u mađarskoj skupštini. Novi mađarski moćnik, premijer Orban, želi isušiti tu močvaru. U listopadu prošle godine obećao je da će za godinu dana očistiti zemlju od bandi. Zakoni o zabrani posjedovanja droge i trgovine drogom zaoštreni su, a policajcima je obećano povećanje plaće za 18 posto. Najavljeno je otvaranje tisuću novih mjesta u policiji i osnivanje turističke policije kao i pojačanje nazočnosti policajaca na cestama i na granicama. Orban namjerava preuzeti antimafijaške zakone od Italije i Njemačke. U razdoblju od ljeta prošle godine nova mađarska vlada već je uložila velika sredstva u oronulu policiju. Novi glavni stožer policije u Pešti jasno pokazuje kriminalcima da se policijske snage dobro opremaju. Monumentalni, ostakljeni neboder strši iz monotonog sivila predgrađa, nalik predmetu koji je iza sebe ostavio svemirski brod. Tu je još i akademija FBI-a. Njezino osnivanje valja zahvaliti u prvom redu Sandoru Pinteru, spornoj figuri. Naime, novi je ministar unutarnjih poslova tek nedavno morao odgovarati pred mađarskim nacionalnim vijećem sigurnosti zbog optužaba o njegovim vezama s organiziranim kriminalom. Gangster, koji je potom poginuo u bombaškom napadu, izjavio je da je Pinter 1996. prilikom jednog mafijaškog ubojstva sklonio oružje s mjesta zločina i olakšao ubojicama bijeg. Pinter, kojega su socijalisti prije dvije godine otjerali s dužnosti šefa policije, davao je proturječne izjave, nije se više mogao sjetiti čak ni je li bio na mjestu zločina. Usprkos tome, istraga protiv njega obustavljena je. Osumnjičeni se pak bacio na dokončanje rata bandi. Zacijelo ne uživa povjerenje svih Mađara, iako val oštrine pokazuje svoj učinak: na gotovo svakom uglu ulice nalaze se patrolna kola; u pješačkoj zoni patroliraju uniformirani policajci; otkrivena su skladišta oružja i uhićeni potencijalni mafijaši, a u kolovozu prošle godine utihnuo je i bombaški teror (...)", piše Thomas Becker. Anđeli čuvari bore se za svoj image "Nenaoružana promatračka postrojba na Balkanu želi osvježiti svoj image u javnosti. U skupini predstavnika međunarodne zajednice oni najdulje borave u toj nemirnoj regiji, ali je njihova nazočnost zbog povećanog broja organizacija manje uočljiva. Naime, u Bosni nisu među onima koje je Daytonski sporazum izričito ovlastio za provedbu mira. Na Kosovu čak nastupaju bez bijelih odijela i pod drugim imenom. Unatoč tome Promatračka misija Europske zajednice (ECMM) održava osjećaj vlastite važnosti - i to ne samo u osvrtu na svoj angažman u jugoslavenskom ratu. Naime, tom osjećaju pridonosi i jedinstveno razgranata mreža promatrača. Osim toga, ECMM je povremeno i uspješno posredovala u sukobima. Prijelazom dužnosti predsjedatelja u EU u prvom polugodištu 1999. na Njemačku, ravnateljem stožera ECMM u Sarajevu postao je njemački diplomat Horst Holthoff. U nastupnom govoru bivši zamjenik glavnog tajnika Zapadoeuropske unije preporučio je promatrače EU kao instrument, koji stoji na usluzi Europskoj uniji i njezinoj planiranoj zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici. Trenutačno je u Bosni, Hrvatskoj, Jugoslaviji, Makedoniji i Albaniji djelatno 330 promatrača EU. Opremljeni računalima i satelitskim telefonima, opskrbljuju Bruxelles i članice EU izvješćima o aktualnoj situaciji. U nekadašnjim ratnim danima nenaoružani nepristrani ljudi u bijelom bili su cijeneni kao 'anđeli čuvari' ili podvrgavani poruzi kao 'sladoledari'. Danas, u gužvi međusobno ljubomornih organizacija kvazi-protektorata u poslijeratnoj Bosni, nije čudno što neki izvješća ECMM-a baš i ne smatraju nužnima. No, njihova komunikacijska mreža gotovo i nema konkurencije. Na Kosovu je ECMM smjesta stavila svoje osoblje na raspolaganje za kontingent Diplomatske promatračke misije (KDOM), kojoj je jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević u srpnju prošle godine dopustio pristup na krizno područje. Nakon sporazuma, postignutih s Miloševićem u listopadu prošle godine u znaku NATO-ovih prijetnji bombardiranjem, u tijeku je formiranje veće nadzorne misije OESS- a, koja bi trebala obuhvatiti kontingente KDOM-a. Čini se da su za taj projekt posebno slabo zainteresirani Amerikanci. I pojedini promatrači EU u EU-KDOM-u strahuju da bi njihova izvješća mogla izgubiti na izravnosti - primjerice, ako OESS - široki savez država na potezu od 'Vancouvera do Vladivostoka', usmjeren na postizanje konsenzusa - bude umanjivao njihovu oštrinu", prenosi Bernhard Kueppers. Bosansko pravosuđe smije pokrenuti sudski postupak protiv Fikreta Abdića "Haaški sud za ratne zločince prepustio je bosanskom pravosuđu kaznenopravno gonjenje Fikreta Abdića, otpadničkog muslimanskog vođe iz vremena ratnih sukoba. U telefonskom razgovoru za bosansku televiziju, Abdić, koji živi u azilu u Hrvatskoj, odbacio je optužbe za ratne zločine, proglasivši ih politički motiviranima. Sarajevo će uskoro poslati Zagrebu zahtjev za njegovo izručenje. Po Daytonskom sporazumu, koji je 1995. dokončao rat u Bosni, bosanski sudovi smiju pokrenuti suđenje za ratne zločine samo uz dozvolu suda UN. To vrijedi i za Hrvatsku i za Jugoslaviju. Abdić je optužen da snosi odgovornost za zlostavljanje zatočenih civila i ratnih zarobljenika. Za vrijeme rata suprotstavio se predsjedniku bosanskog predsjedništva Aliji Izetbegoviću i u dogovoru s Beogradom i Zagrebom osnovao 'Autonomnu pokrajinu zapadnu Bosnu'. Nakon što je tim potezom podijelio muslimansku enklavu oko Bihaća, borio se - pa i zajedno sa Srbima - protiv postrojba bosanske vlade. Glasnogovornik haaškog suda Jim Landale izjavio je da nakon provjere odgovarajućih materijala postoji dovoljno dokaza koji opravdavaju Abdićevo uhićenje i pokretanje kaznenog postupka protiv njega. No, to ne znači da će sam haaški sud UN podići optužnicu protiv Fikreta Abdića, dodao je Landale. Na poslijeratnim izborima, održanim 1996. i 1998., Abdić se kandidirao protiv Izetbegovića za položaj muslimanskog predstavnika u bosanskom državnom predsjedništvu. Krajem rata 1995. Abdić je s 27 tisuća svojih pristaša pobjegao u Hrvatsku. Danas živi u hrvatskoj luci Rijeci gdje upravlja građevinskom tvrtkom. Osim bosanskoga Abdić ima i hrvatsko državljanstvo. Hrvatski Ustav zabranjuje pak izručenje vlastitih državljana drugim zemljama. U komunističkoj Jugoslaviji Abdić je dvije godine proveo u istražnom zatvoru. Optužen je da je kao šef velikokladuškog koncerna za proizvodnju prehrambenih proizvoda 'Agrokomerc' počinio gospodarske prekršaje. Na prvim jugoslavenskim višestranačkim izborima 1990. popularni je 'Babo' kao predsjednički kandidat Izetbegovićeve muslimanske stranke SDA dobio više glasova od samog Izetbegovića", podsjeća na kraju izvješća Bernhard Kueppers. DIE WELT 7. I. 1999. Duboka kriza republikanaca "Američkom je senatu teško s njegovim povijesnim teretom procesa impeachmenta protiv predsjednika Billa Clintona. Tako će se poneki od stotinu senatora osjećati poput Odiseja imeđu Scile i Haribde. Kako bez štete manevrirati između tih hridina neugodnog, nepopularnog, neprimjerenog postupka? Nesigurnost senatora glede smisla i potrebe da se spolni život predsjednika rasprostre po podu Visokog doma, prije današnjeg se početka procesa može gotovo opipati rukama. Ton u senatu decentniji je nego u zastupničkom domu, gdje je oštra pristranost povukla debelu crtu razdvajanja između republikanaca i demokrata. Otmjeniji su senatori uvijek zaglađivali oštre ideologijske rubove u koje je udarao zastupnički dom. Spremnost na to se i sada osjeća, izgledi za nadstranački konsenzus očito su veći. No oni zahtijevaju tankoćutno održavanje ravnoteže. Recept za to još nije pronađen. Na prvi pogled radi se o predsjedniku. Radi se na posljetku o divovskom pothvatu: prvi put poslije 130 godina i tek drugi put u američkoj povijesti uopće, senat sudi predsjedniku, prijeti mu razrješenjem s dužnosti. No presuda je u američkom narodu, što se odražava već mjesecima u stalnim demoskopskim nalazima, da je silovitost tog postupka posve neprimjerena povodu. Tako osjećaju i gotovo svi demokratski zastupnici na Capitol Hillu, pa i neki republikanci. U tom 'procesu stoljeća' ne radi se o predsjedniku. U biti tog postupka radi se i o dubokoj krizi identiteta republikanske stranke. Stalan prijepor između njezinih nejednakih sastavnih dijelova - konzervativnih moralista, s jedne strane, i pragmatskih gospodarstvenika rasta, s duge strane - eskaliralao je u aferi oko Clintona u kulturnu bitku koja dovodi u pitanje opstanak stranke u njezinu sadašnjem obliku. Afera Clinton postala je za republikance raskrižjem, jer je otkrila da ta stranka u društvu gubi većinsko tlo pod nogama. Čvrstorukaši Doma žele protiv predsjednika Clintona ići na sve ili ništa, čak i uz opasnost da neprihvatljivo ponašanje ostane nekažnjeno, jer očito nedostaje dvotrećinska većina za razrješavanje s dužnosti. Vještina republikanskog vodstva senata mora se sastojati u tomu da fanatične stranačke kolege sasma kratkim procesom ne dezavuira i da istodobno opet pronađe put u politiku mjere od oka. Samo ona omogućuje nadstranačkost bez koje je nemoguća presuda koju će poštovati obje strane i bez koje će proces biti farsa" - zaključuje Manfred Rowold. Mučnine a la Samaranch "Opravdanje je, s dopuštenjem, ispalo izrazito tanko. Da nikoga nije htio 'vrijeđati', rekao je Juan Antonio Samaranch, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) švicarskom listu '24 heures' poslije najnovijeg skandala. Da ne bi uvrijedio predstavnike Salt Lake Citya, grada kandidata za zimske igre 2002., primio je dvije puške. Ukupna vrijednost: tisuća dolara. Kako tankoćutno od Samarancha. Kako nepovoljno, dakako, što se baš kao predsjednik nije pridržavao pravila MOO-a koje kaže: ni jedan član ne smije od odbora kandidata primiti dar u vrijednosti većoj od 150 dolara. To što je Salt Lake City dobio ustupak na dražbi samo mjesec dana poslije senzacionalnog dara, samo se vremenski podudara jer predsjednik MOO-a dragovoljno odustaje od svojeg prava izbora. No to nimalo ne mijenja obvezu predsjednika da bude uzor. Poslije optužbe zbog mita članovima MOO-a kod dodjele zimskih igara za 2002., koja će po Samaranchovom demonstrativno ozlojeđenom naputku biti ispitana, kritičarima MOO-a dvije puške daju izvrsno streljivo. A one čovjeka koji od 1980. predsjeda svjetskom športu, opet stavljaju pod mutno svjetlo. Bivši ministar španjolskog diktatora Franca već se češće isticao osobitostima koje nisu bile u skladu s njegovom funkcijom. 78-godišnji Katalonac snizio je 1985. dobnu granicu za članove MOO-a najprije na 75 godina, da bi je deset godina kasnije - želio je dulje vladati - opet povisio na 80 godina. Postupak je ušao u povijest MOO-a kao 'lex Samaranch'. Promjena mišljenja u usporedbi sa sadašnjom mučninom djeluje poput sitne taštine. Teža je bila već njegova zamisao iz prošle godine da smanji popis dopinga - što je širom svijeta izazvalo ogorčenje i ocijenjeno je kao proglašenje bankrota olimpijske zamisli o jednakim izgledima. Samaranch, kojega njegovi životopisci opisuju kao 'spretnog oportunista', smjesta je relativizirao svoju izjavu. Čovjek koji je komercijalizirao olimpijske igre, na posljetku je uvijek dokazivao svoj poslovni duh. Najnoviji događaj ipak, nema dvojbe, teško zasjenjuje Samaranchovo predsjedavanje koje istječe 2001.: sudi mu se i sam krši pravila. Pitanje ostavke se - još - nitko ne usuđuje postaviti" - piše Sabine Kehm. ITALIJA LA REPUBBLICA 7. I. 1999. Špijuni UN-a "Richard Butler, australski veleposlanik koji godinama vodi UN-ove inspekcije u Iraku, niječe da je Sjedinjenim Državama pomogao špijunirati Sadama Huseina. Glavni tajnik Ujedinjenih naroda kaže, diplomatski, da nema dokaza koji bi dokazivali suprotno. No otkrića o rodoskrvnom odnosu između američkih 007 i međunarodnih inspektora, koja su jučer iznijeli ugledni američki dnevnici 'Washington Post' i 'Boston Globe', potvrđena iz raznih izvora, nameću novo razmišljanje, bilo glede budućnosti UNSCOM-a, UN-ova povjerenstva za iračko razoružavanje, bilo glede Butlerove uloge.(...) Butler uživa potporu Sjedinjenih Država. Može biti i da nije u potpunosti uvidio nezakonitu pomoć koju je davao CIA-i. No bez obzira na ta prijateljstva i te odgovornosti, došao je trenutak za promjenu u vrhu UNSCOM-a. Inspekcije se moraju nastaviti. One su zapravo bile izrazito važne za razoružanje, kao što je predsjednik Bill Clinton više puta podsjetio. Normalizacija, uz toliko dvojba glede australskog veleposlanika, nije moguća. Kofi Annan ne može tražiti Butlerovu glavu. Najbolje rješenje bi bilo da on sam dade ostavku. No ako to ne učini, nužno je da druge zemlje zainteresirane za mirno, ne više konfliktno, rješenje iračke krize, počevši od Italije, zatraže njegovo smjenjivanje." AVVENIRE 7. I. 1999. Prema Bonnu treba strategija strpljenja "Debut eura tehnički je uspio. Pokazale su se mogućnosti koje je europski proces dobio jedinstvenom valutom. No izočnost njemačkoga ministra financija, Lafontainea, s bruxelleskog stola, gdje su se utvrđivali mjenjački odnosi između jedanaest valuta koje u tome sudjeluju, ne pokazuje se samo kao antipatičan gest neuljudnosti. Njemačkoj pripada, u ovom šestomjesečnom razdoblju, predsjedanje Europskom unijom (a slučajno i skupinom G7). Nova njemačka vlada, po izjavama kancelara, potvrđuje da želi temeljito promijeniti stil svoga sudjelovanja u zajedničkom poslu, da bi bilo jasno, onaj stil koji se uvijek slijedio, od Adenaura nadalje, sve do Schmidta i Kohla. Schroeder kaže da je za njegov narod vrijeme da se otrese kompleksa manje vrijednosti zbog sablasti nacizma, i moralnog duga prema susjednim narodima koji je iz toga proistekao. Njemačka više i ne zna što je 'furor teutonicus', uvjerava Schroeder, koji je rođen u demokraciji, i smatra se običnom zemljom, za koju se stupci davanja i primanja, u bruxelleskim računima, trebaju uravnotežiti. Teško je prigovoriti zauzimanju takvoga stava. Ponajprije, u odnosu spram Pariza, pedesetih se godina podrazumijevalo da je političko carinjenje prekorajnskog susjeda nosilo prednosti slabijem francuskom gospodarstvu. Ne može se nastaviti prizivati takva cjenkanja. No postojao je i idealni sporazum, ovaj put sklopljen između svih partnera Rimskih sporazuma, a poslije s novim partnerima koji su se s vremenom pridružili. To je bilo obvezivanje na odricanje od nacionalizama u korist zajedničke tvorevine, slobodne, različitih kultura, koja je postepeno postajala sposobna preuzeti vlastite odgovornosti u svijetu i obnašati ih na temelju tog odbacivanja želje za moći i prevlašću, koja je, zajedno s prijetnjom sovjetskih tenkova, otvorila put pomirbi među Europljanima. Nova koalicija koja vodi Njemačku, još iz Bonna, ali uskoro iz Berlina, ostavlja dojam, možda još na tragu dijalektike s Kohlom tijekom borbene predizborne kampanje, da podupire jedno ograničenije, kažimo realističnije, tumačenje toga sporazuma. No realizam često čini korake unatrag, prema tjeskobi složenijih rješenja, kada izostaje perspektiva daljih obzorja. Otvaranje Europske unije prema istoku, započev s Poljskom, Češkom i Mađarskom, zadaje ozbiljne teškoće u pogledu gospodarske integracije, s obzirom na neprikladnost struktura tih zemalja nakon desetljeća podložništva Moskvi i državnom gospodarstvu. To je bilo dobro poznato, ali je Kohlov Bonn tražio zamah kako bi se to nadvladalo, i to više od ostalih, i unatoč kolebljivosti ostalih. Također se dobro znalo da će širenje nužno morati i podrazumijevati osnaživanje institucionalnog sustava i osnaživanje procesa donošenja odluka u Europskoj uniji, ako se želi da stvari nastave funkcionirati. Da li sve te perspektive, od velikog političkog značaja, blijede i da li se udaljavaju zbog novih Schroederovih izjava? Prerano je kazati, ali razjašnjavanje tih točaka se, od sada pa na dalje, treba strpljivo i ustrajno tražiti, zajedno s njemačkim prijateljima. Samo predsjedanje će ih više obvezati i otežat će im prešućivanje. Sada kad se čini da igra, nestankom opreke Istok - Zapad, ne nosi toliki pritisak, da li druge zemlje članice, počevši s Francuskom, s obzirom na njezinu središnju ulogu u europskom procesu, još uzimaju u obzir neku strategiju ili se povlače prema taktici? Gledajmo, ponajprije, u vlastitu kuću.(...) Bez snažnog pozivanja na ideale koji bi premostili strančarenja i koji bi rasvijetlili prave interese zemlje, rizik je za Talijane da se još jednom udalje od svoje europske obveze. Nije u igri samo predsjedanje bruxelleskim povjerenstvom, već dalji i viši ciljevi, koji se tiču nada mladih", piše Bruno Bottai. BELGIJA LE SOIR 7. I. 1999. Sve je jako dobro, gospođo markizo (drugi put) "Europsko povjerenstvo voli stare pjesme i ponovno nam pušta svoju omiljenu ploču, iako je pomalo istrošena: 'Sve je jako dobro...' U aferi o kravljem ludilu gdje je njegovo ponašanje ozbiljno dovedeno u pitanje, to smo već čuli. Povjerenstvo je svoju pogrješku pripisalo prethodnoj ekipi - što se moglo opravdati, ali samo djelomično - i obećalo da će se popraviti. I to nakon iznuđenog priznanja preko istražnog povjerenstva Parlamenta koji se jako namučio dok je od Povjerenstva dobio korisne podatke. Jučer je Jacques Santer podsjetio da se odmah pošto je stupio na dužnost, u siječnju 1995., zauzimao za uvođenje prave kulture financijskog poslovanja. Jučer je rekao da je puno toga napravljeno, ali da puno toga još treba uraditi. Jednim dijelom može mu se dati za pravo. Osim što jasnoća i predaja dokumenata korisnih Parlamentu i državnoj revizijskoj službi još nije dragovoljna. Na koncu, to je i izazvalo ljutnju Parlamenta koji uvijek više doznaje iz tiska. U aferama koje danas potresaju europski prostor puno je slučajeva bilo ometano, usmjeravano, prigušivano, pače poništavano kako bi se ograničili rizici. Dakle, istina je da još puno toga treba napraviti. Sadašnji su zahtjevi naših demokracija takvi da si nijedna državna vlast, politički odgovorna i čak zaštićena diplomatskim imunitetom iz nekoga drugog doba, više ne može dopustiti takvo ponašanje, a da se ne poništi njezina legitimnost. Kada je riječ o interesu sudskih postupaka koji su u tijeku, a koji očito traže da se ne otkriva identitet osoba koje su umiješane, na njega se treba pozivati samo ako ne služi kao alibi za dezinformiranje. Napokon, želi li se konačno distancirati od svojih autoritativnih sklonosti, Europsko bi povjerenstvo dobro postupilo da stalno ne ocrnjuje tisak koji samo radi svoj posao. U utorak pred Europskim parlamentom gospođa Cresson još nije mogla obuzdati taj refleks. Ona je upozorila zastupnike na 'klevetničke kampanje' i 'lažne optužbe'. Jamačno je mislila na tisak. Nema nikakvih poteza iz njezina ureda u vezi s novinarima", komentira A. R. FRANCUSKA LIBERATION 7. I. 1999. 'Kosovu je potreban politički dijalog' Helene Despić-Popović razgovarala je jučer u Parizu s Bronislawom Geremekom, poljskim ministrom vanjskih poslova koji će s francuskim i njemačkim kolegom razgovarati o pristupu Poljske u Europsku uniju: " - Predsjedali ste OESS-om (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju) u doba kad je ta organizacija prvi put bila umiješana na području sukoba. Kakve ste zaključke izvukli iz toga iskustva? = Mislim ponajprije da je to važno iskustvo za budućnosti OESS-a. Kad sam početkom prošle godine postao predsjedatelj OESS-a, pitao sam se može li se ta organizacija, stvorena u doba hladnoga rata, suočiti s novim prilikama i hoće li uvijek imati svoje mjesto u međunarodnoj politici. Nastojeći utvrditi njezinu ulogu, htio sam istaknuti problem ljudskih prava i rekao sam da ta organizacija mora ne samo rješavati sukobe, već ih i sprječavati. Naveo sam primjer Kosova. No, tome se nije obratilo dovoljno pozornosti. Ali, mislim da možemo reći kako je na koncu godine OESS dokazao da je koristan, jer se suočio s najvećim izazovom u svojoj povijesti kad je dvije tisuće verifikatora poslao na područje sukoba, kad je s NATO-om uspostavio posebne odnose i kada je na koncu postigao konsenzus u kontaktnoj skupini, dakle s ruskom, američkom i europskom nazočnosti. Vjerujem da je pozitivan učinak slanja misije uočljiv na terenu jer se izbjegla humanitarna katastrofa više desetaka tisuća izbjeglica u brdima. I jer je sama prisutnost misije stvorila minimum povjerenja. K tome sam uvjeren da u sadašnjim prilikama OESS-ova misija ne smije igrati ulogu talaca Srba koji misle da više neće biti NATO-ova upletanja, ali i Albanaca koji misle da se srpsko nasilje više ne može ponoviti. Sada je potreban politički dijalog. Siguran sam da će novo norveško predsjedateljstvo koje ima isto stajalište prema tom problemu, nastaviti istu politiku. - Ne bojite li se obnove rata u proljeće, s obzirom da smo svjedoci novog porasta nasilja? = Ne uspijemo li stvoriti uvjete za politički dijalog i ne uspijemo li dobiti minimum dobre volje na srpskoj i albanskoj strani, suočit ćemo se s ratom. To znači da su međunarodna zajednica i Europa nesposobne da izvuku pouku iz prošlog iskustva, tj. iz Bosne. - Slažete li se s mišljenjem francuskih vojnih krugova po kojemu je Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) glavni čimbenik nestabilnosti? = OVK ne smijemo promatrati kao organizirani ustroj, to je, bolje rečeno, pokret otpora koji nema političkih ovlasti. Dok sam radio u OESS-u, tražio sam sugovornike među civilima. To bi trebalo nastaviti, kako se ne bi davala važnost najradikalnijoj struji kosovskog otpora. No, ne treba zaboraviti da postoji razlika između nasilja koje rabi država i nasilja pokreta otpora. Velika je odgovornost predsjednika Miloševića zbog pogoršanja prilika na Kosovu. No, htio bih dodati jednu, pomalo osobnu stvar. Mislim da je vrlo važno da se na srpski narod ne prebacuje odgovornost za politiku koja se vodila u početku sukoba. Europsko javno mišljenje sklono je tvrditi da su Srbi onaj zločesti junak. Zla je politika koja primjenjuje nasilje, zlo je nepostojanje ustanova ili njihova slabost. Zato sam odmah u početku poljskoga predsjedanja predložio da se pošalje misija pod vodstvom Felipea Gonzaleza koja će proučiti razinu demokracije i ljudskih prava u Jugoslaviji. Dapače, ima i jedna dobra vijest o promjenama u Jugoslaviji, a to je obnova demokratskog života u Crnoj Gori." L'EXPRESS 7. I. 1999. Na Kosovu, duhovna priprava pred kušnju "Nijedan im ispaljeni metak ne smije promaknuti. 15. siječnja dvije tisuće verifikatora OESS-a (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju) mora biti na licu mjesta, spremno za provedbu svoje zadaće: nadzor kretanja vojnih postrojba, poštivanja primirja i slobode kretanja, pomoć humanitarnim udrugama i povratku izbjeglica. Oko sedamsto promatrača već je završilo pripreme. 'Stvari se brzo i jako mogu pogoršati', ističe jedan od njih, bivši francuski vojnik. On dobro poznaje teren, dane provodi na snijegu, gledajući kroz dogled i vrebajući najmanji pokret zaraćenih strana, najmanju zapreku sporazumu koji je 13. listopada 1998. sklopio jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević i međunarodna zajednica koju je zastupao Amerikanac Richard Holbrooke. Svaki se izgred odmah dojavljuje glavnom stožeru OESS- a. Uz cijenu takvog jakog nadzora Milošević je koncem listopada za dlaku izbjegao bombardiranje svoje vojne opreme od zapadnih sila. Pokolji, pljačka, napadi na kosovska sela prijetili su tada da se prošire i izazovu opći rat poput onoga u Bosni. Nakon toga se znatno smanjilo nasilje jugoslavenske vojske i policije, dok su pobunjenici iz Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) usporili svoje operacije. Naš verifikator OESS-a, skromni radnik u golemoj međunarodnoj mašineriji koja je postavljena na Kosovu, neumorno kroči cestama pokrivenim poledicom i blatnim stazama. Nemoguća misija? Svakako izvanredno osjetljiva i pogibeljna. Jer glavni junaci ni u čemu nisu popustili. Pače, OVK je iskoristio primirje da ojača. 'Nije se davalo na sva zvona, ali 36 vojnika koje su srbijanske snage ubile 14. prosinca, bili su dio velike brigade od 120 ljudi koji su prebacivali gomilu oružja iz Albanije na Kosovo', priznaje stručnjak koji za OESS prati trgovinu oružjem na tom području. 'Oružje kupljeno novcem albanske dijaspore stiže i preko makedonske granice koja se manje nadzire, iako zima nepovoljno utječe na dopremu šarplaninskim masivom koji istočnu Albaniju dijeli od Makedonije', dodaje. Ni Jugoslavija ne zaostaje. Dokaz je nedavno smjenjivanje nekolicine časnika koji su ocijenjeni kao prepopustljivi i imenovanje 'jastreba' za načelnika glavnoga stožera, generala Dragoljuba Ojdanića za kojega se misli da je blizak ultranacionalistima nestrpljivim da se konačno obračunaju s kosovskim separatistima. Količine vojne opreme koju je Beograd upotrijebio u zadnjem okršaju - četrdesetak tenkova i oklopnih vozila - govore o srpskoj ogorčenosti i Miloševićevoj želji da ove zime ne dopusti pobunjenicima OVK-a da steknu prednost. Oni koji su se u zapadnim vladama kladili u to 'zimsko primirje' da bi našli političko rješenje koje će biti prihvatljivo za sve, jamačno će morati napustiti svoje nade s dolaskom ljepših dana. 1800 pripadnika NATO-ovih snaga za izvlačenje koji u logoru u Kumanovu, u Makedoniji, čekaju naredbu za prelazak granice kako bi u slučaju potrebe došli u pomoć OESS-ovim verifikatorima, mogli bi ubrzo prestati zagrijavati tabane tabanima u magli. Njihovi su helikopteri i oklopna vozila spremni da pođu u potragu za promatračima koji će se naći u neprilici. Ovi se uvijek mogu naći između dvije vatre zaraćenih strana ili, što je još gore, biti žrtve otmice", piše Pierre Babey. SRBIJA VEČERNJE NOVOSTI 7. I. 1999. Otmica Vuka Mandušića "Ako nebeska pošta putuje redovito, veliki vladar i vladika crnogorski Njegoš prevrće se ovih dana u grobu na Lovćenu. A kakav mu je aber stigao vjerojatno se krsti -'lijevom i desnom rukom'. Njegov junak iz 'Gorskoga vijenca' 'kog Srpkinja još rodila nije' i u čijim rukama 'svaka puška bit će ubojita', 350 godina poslije smrti, postao je - Hrvat.(..) Hrvatsko svojatanje Vuka Mandušića zabilježeno je i ranije, ali ne tako pompezno. Dokazivali su to Vukovom sabljom koja se čuva u samostanu Visovac, kulom i šest kuća Mandušića, u Rupama, kao i Vukovom pogibijom 31. srpnja 1648. godine kod sela Đeverska, između Knina i Šibenika.(..) Teško je, međutim, danas u novoj Tuđmanovoj Hrvatskoj priznati da je i Vuk Mandušić, jedan od velikog broja srpskih junaka koji su, zajedno s hrvatskim borcima, branili od zajedničkoga neprijatelja - Turaka, Zadar, Šibenik, Knin, Klis, Split i Sinj, jer je 'vrhovnik' svečano ovih dana obznanio da u 'lijepoj njihovoj' nikad više neće biti '12 posto Srba i osam posto Jugoslavena' (čitaj Srba)." POLITIKA 7. I. 1999. Zagreb koči sporazum sa SRJ "(...) i dalje s hrvatske strane nema riječi o tome što je s Međudržavnim sporazumom između Hrvatske i Jugoslavije, postignutom proteklog ljeta, kojim je dogovoreno i međusobno uvođenje 'zelene karte' kao jamstva za automobilsko osiguranje, a čije konkretno provođenje onemogućuje hrvatska strana. Među hrvatskim građanima srpske nacionalnosti zbog toga se širi uvjerenje da je i opstrukcija uvođenja 'zelene karte' od hrvatske strane samo još jedan način da im se oteža komunikacija s rodbinom i prijateljima s druge strane granice, jer za svaki prijelaz automobilom u SRJ moraju platiti obvezno osiguranje za automobil od najmanje 90 maraka." Čičak savjetuje generale da se predaju "(...)Da nervoza zaista zahvaća hrvatske krugove odgovorne za zločine nad srpskim civilima proteklih godina, potvrđuje i nedavna izjava predsednika Tuđmana, koji je prilikom otvaranja Ratne škole MORH-a u Zagrebu upozorio da se u Haagu 'pripremaju optužnice(...)' Istaknuti publicist i donedavni predsjednik Helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak ocjenjuje zabrinjavajućim ponašanje dijela vojske, a posebno osuđuje prijetnju hrvatskoga državnoga vrha da će prekinuti svaku suradnju s Haaškim sudom..." SLOVENIJA DELO 6. I. 1999. Euro sada Na gospodarskoj stranici, s nadnaslovom 'Pišite svom zastupniku', Blaž Vodopivec iz tvrtke Cap-Invest predlaže uvođenje eura u Sloveniji. "Jedanaest država Eurodržave već su uvele euro, jer su zaključile da od svojih valuta imaju više poteškoća nego koristi. I Njemačka sa svojom posvud poštovanom markom. Slovenija sa svojom valutom nema previše poteškoća, dakako stoga što nadzire i ograničava sav protok novca preko svoje granice. Filozofija naših financijskih vlasti kaže da je naš novčarski prostor tako malen da moramo imati rigidan sustav ako želimo očuvati stabilnost. Na svijetu postoji sto različitih teorija organizacije i upravljanja, ali sve se slažu da malo može biti uspješno samo ako je fleksibilno koliko je moguće. Zato kao posljedica rigidnosti, naš gospodarski razvitak nije tako brz kako bi mogao biti. Kapital iz inozemstva ne može dotjecati, domaćih je ušteda premalo. Kapital se ne raspoređuje djelotvorno, jer je u rigidnom financijskom sustavu tržište kapitala samo privjesak koji je nastao silom prilika zbog privatizacije. U Sloveniji se ne mogu ostvarivati poslovne zamisli iz cijeloga svijeta, nego samo zamisli ograničenih pričuva domaćega poduzetničkog i poslovnog talenta. Zato se gospodarstvo, naslijeđeno iz nekog drugog doba i sustava, poslije prvog tranzicijskog šoka strukturno gotovo više ne prilagođava i ne može si osigurati ulaz u grane s visokom razvojnom komponentom i dodanom vrijednosti. S druge strane, u zadnje dvije godine događaji su u svjetskim financijama pokazali da su opasnosti kojih se boji naša financijska vlast, ozbiljne. Još više u svjetlu činjenice da nas pridružbeni sporazum s Europskom unijom obvezuje da za jedva mjesec dana uklonimo sve zapreke kreditnim poslovima s inozemstvom. Ne smijemo zaboraviti da su baš kreditni poslovi oni koji su 1997. izazvali valutne krize na financijskim tržištima u razvitku. Na prvi pogled nepovezani financijski krediti koje su u inozemstvu dobili razni nevladini zajmoprimci, u trenutku panike pokazali su se kao silovit suovisan rizik. Uzrok suovisnosti i agregatnog rizika je činjenica da su krediti uzeti u inozemstvu a potrošeni u domaćoj valuti. Kad padne povjerenje zajmodavaca, sudbine zajmoprimaca se povežu, jer svi prodaju istu valutu da bi došli do stranog novca. Rješenja dvojbe kako očuvati otvorenost gospodarstva i financijskog sustava i ujedno otkloniti opasnost od valutnih kolebanja su različita. Jedno od njih je da malo gospodarstvo primjenjuje valutu većega gospodarstva. Prednost toga rješenja pred manje obvezujućim povezivanjima na tuđ novac - primjerice fiksnim tečajem ili valutnim odborom - jest da se protiv njega ne može špekulirati. Sloveniji se kao logičan izbor nudila njemačka marka koja zbog povijesnih i političkih razloga nije bila najbolje rješenje. Kod eura nema takvih primisli. Slovenija s trenutačnim uvođenjem eura za razmjerno nisku cijenu može riješiti većinu poteškoća koje danas ima sa svojim financijskim sustavom. Državni bi zbor morao što prije donijeti zakon koji bi uveo euro kao jedino zakonito platežno sredstvo na području Republike Slovenije. Datum uvođenja i konverzije mogao bi biti negdje na početku ili sredinom iduće godine, kako bismo imali dovoljno vremena za prilagodbu informacijskih sustava. Tada bismo bez velikih potresa mogli fiksirati tečaj na 200 tolara za euro, što bi nam dalo barem jednu prednost pred izvornim članicama monetarne unije koje svoje valute preračunavaju na šest decimala. Do uvođenja eurske gotovine 2002., kao nacionalna denominacija eura u Sloveniji rabi se tolar. Banka Slovenije više nema emisijsku funkciju, osim do neke mjere u gotovini, s elementima valutnog odbora, ali sa zakonskim jamstvom da će svi izdani tolari biti promijenjeni u euro. Kad budu izdane euro novčanice i kovanice, Banka Slovenije tolarsku gotovinu povlači iz optjecaja i zamijeni za euro. Koliko nas stoji takvo rješenje? Odrecimo se - za razdoblje od uvođenja papirnatog eura do trenutka kad će nas primiti u Europsku monetarnu uniju - emisijskog prihoda središnje banke (seniorage). S obzirom na sadašnju količinu gotovine u optjecaju i predviđene kamate u Europi, radi se o oportunitetnom trošku reda veličine od 15 do 20 milijuna eura (od 3 do 4 milijarde tolara, odnosno 30 do 40 milijuna njemačkih maraka) godišnje. To je približno promil od domaćeg bruto proizvoda Slovenije u tom razdoblju. Budući da je malo vjerojatno da će Europska središnja banka u razdoblju do uključivanja novih članica svoje viškove usmjeravati u proračune članica, zapravo se ne odričemo ničega. Osim toga Slovenci već sada imaju u vlasništvu barem toliko strane gotovine, i to nikoga ne boli. Možemo očekivati da bi se s uvođenjem eura kod nas količina deviza u čarapama i ladicama osjetno smanjila. S druge strane, koristi višestruko nadoknađuju troškove. Ponajprije naši zajmoprimci kao agregat izbjegavaju rizik valutne krize, jer im jeftino financiranje omogućuje bitno veću fleksibilnost i prodornost u financiranju rasta. Bit će nepotrebno 40 stranica obrazaca i naputaka o evidentiranju kreditnih poslova s inozemstvom. Financijsko poslovanje s inozemstvom možemo sasma pojednostavniti jer nema više opasnosti od aprecijacije ili deprecijacije tolara. Banka Slovenije nema više troškova sterilizacije deviznih viškova. Bankama i poduzećima se bitno smanjuju troškovi platnog prometa s inozemstvom. Naša financijska tržišta postaju manje rizična i preglednija stranim ulagačima, što povećava njihovu djelotvornost u raspodjeli kapitala. Kakvi su rizici? Razlika u kamatama glede europske razine nestala bi, odnosno snizila bi se na onu razinu koja bi odražavala veću prosječnu rizičnost slovenskih poduzeća i banaka. S obzirom na to da ćemo do iduće godine trgovanje proizvodima i uslugama s državama Europske unije skoro sasma pojednostavniti, i inflacija u mjenjačkim sektorima bit će usidrena u europskoj inflaciji. U nemjenjačkim sektorima mogla bi doduše biti i viša, ali neće utjecati na financijske tokove s inozemstvom. Viškove slovenskog dijela Eurodržave u financijskim transakcijama s njezinim preostalim dijelom, više neće sterilizirati Banka Slovenije, nego će se zatvarati na drugi način. Europljani će u Sloveniju po prirodi stvari još dosta vrmena usmjeravati više kredita i ulaganja kapitala nego obratno. Za taj višak će se, opet po prirodi stvari, otvoriti tekući dio platne bilance. Stvar drugih reforma (porezne, mirovinske...) je što će manjak nastati pri uvozu investicijske opreme a ne kod široke potrošnje. Hoćemo li vidjeti taj film? Zbog slovenske krutosti i oklijevanja, to se čini prilično nevjerojatnim. Ipak je to, za razliku od neke mirovinske ili zdravstvene reforme, stvar koja nikoga posebno ne boli, a na dobitku su svi. To samo treba napraviti. Pišite svom zastupniku" - piše Blaž Vodopivec.