"LJILJANOVE" OTROVNE STRJELICE

ZAGREB, 6. siječnja (Hina) - "Descriptio Bosnae et Hercegovinae" Mirka Markovića, koju je potkraj prošle godine objelodanila zagrebačka izdavačka kuća AGM, uvelike je zasmetala sarajevskom tjedniku "Ljiljanu", koji se u broju od 21. do 28. prosinca 1998. žestoko okomio na tu prvu opsežnu znanstvenu obradbu kartografskih dokumenata, što prikazuju Bosnu i Hercegovinu od najranijih zemljovidnih predočaba do pojave topografskih karata u 19. stoljeću, optuživši čak hrvatsku "recentnu vladajuću strukturu" za sve "intenzivnija htijenja prema Bosni".#L# Po ocjeni jednog od recenzenata knjige dr. Josipa Barbarića taj "Ljiljanov" napadaj iz pera Indire Kučuk-Sorguč graniči s do sada nepoznatim političkim voluntarizmom, što se temelji na onoj: "Što se babi snilo ..." "Dokazuje to i veliki naslov sarajevskih novina koji glasi: 'Atlas i laži', premda Markovićeva knjiga nije atlas, što bi 'ljiljanovci' trebali znati već iz opće naobrazbe. Nadnaslov pak glasi: 'Još jedan pokušaj svojatanja Bosne na osnovi tzv. historijskog prava'. I naslov i nadnaslov bi (unatoč izbačenoj riječi Hercegovina) još i mogli proći da se u uvodniku 'ljiljanskog' napadaja ne govori o hrvatskoj vlasti, koja 'ne žali ni truda ni vremena ni novca da dokaže kako BiH djelomično ili potpuno pripada Hrvatskoj'. I da svrha napadaja bude sasvim i nedvojbeno jasna, sarajevski politički tjednik donosi svoj zaključak odmah na početku rečenoga napadačkog članka: 'On je (atlas) samo logičan slijed sve intenzivnijih htijenja prema Bosni, koje zastupa recentna vladajuća struktura u Hrvatskoj'. I sada se u tom napadačkom članku onako paušalno spominju hrvatski povjesničari, kartografi, publikacije, istraživačka djela, atlasi, monografije, a sve bi to trebalo dokazati istu zamisao, pa je u tome smislu Markovićevo djelo samo jedno među njima. Nimalo autora članka nije briga što se u Markovićevoj knjizi na 168 zemljovida i veduta nalazi ispisana povijest Bosne i Hercegovine. Ima li još primarnijih povijesnih izvora od starih zemljovida? Naravno, osim povijesnih dokumenata, objavljenih, primjerice, u Diplomatičkom zborniku Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Ali za autoricu članka sve su to nebitne činjenice, dapače krivotvorine, budući da ne potkrjepljuju politički voluntarizam što nadahnjuje 'Ljiljanov' napadaj", napominje Barbarić iz Odsjeka za povijest HAZU. "Uistinu je na ovom mjestu umjesno upitati: 'A što je s onih 855 referencija, navoda i autora sa svih prostora bivše nam države, što ih Marković navodi i donosi u svom djelu'? Ništa 'Ljiljan' ne govori o zemljovidima ili kartama koje Marković donosi i obrađuje, a nastale su u Beču, Veneciji, Parizu, Amsterdamu, Antwerpenu, Rimu i td. Mnoge se od njih čuvaju danas u kartografskim zbirkama Hrvatskoga državnog arhiva i Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Ili je možda u Markovićevoj knjizi načinjena falsifikat- reprodukcija ili njihov preslik? Eto, treba osporiti tih 855 referencija, autora, zatim te silne zemljovide usporediti s izvornicima, pa onda tek izvoditi zaključke", ističe Barbarić, dodajući kako bi "ljiljanovci" poradi toga morali na put u Pariz, Amsterdam ... I što će tada ostati od silnih "Ljiljanovih" zaključaka? Ostat će samo politički voluntarizam i ni trunak znanstvene istine. "A što se tiče onoga o 'umiješanosti hrvatske vlasti i u ovu knjigu'", kako je napomenuo Barbarić, "treba reći da zaista ova hrvatska vlast nema baš ništa s tom knjigom. Mirko Marković opsežnije je počeo obrađivati stare zemljovide još 1975., a prikupljati ih i zapisivati još puno prije. Tada nije bilo ove hrvatske vlasti o kojoj autor govori. Hrvatsku znanstvenu javnost zaista ne zanimaju teritoriji BiH, već povijest i sadašnjost hrvatskoga naroda u BiH. Ili pak ta povijest ne bi smjela zanimati nikoga osim 'Ljiljanovih' pristaša i pobornika njegovih ideja? Podmetnuti hrvatskoj vlasti i spočitavati joj kao grijeh što se u povijesnim dokumentima govori o demografiji, vjeri, političkim i gospodarskim prilikama kroz povijest BiH zaista graniči s neukusom. Hrvatska vlast stvarno nije kriva za povijesnu istinu što se krije u srednjovjekovnim dokumentima. Ima li autor članka barem jedan valjan dokaz za svoje tvrdnje? Sve što piše, sve što pokušava dokazati, samo je insinuacija ili pokušaj insinuacije. Toliko je toga nabacano, podmetnuto, neznalački napisano da se uistinu nije vrijedno osvrtati na 'Ljiljanov' prikaz i kritiku knjige. Sve je pobrkano, i Nada Klaić, i Vjekoslav Klaić, i Konstantin Porfirogenet, i Turska Hrvatska, i Vojna krajina, i Pavao Ritter Vitezović, a na vidjelo je izišlo jedno golemo neznanje, nestručnost, nepoznavanje ne samo povijesti Bosne i Hercegovine nego i povijesti susjednih joj zemalja, pa i Europe, a posebice nepoznavanje povijesti naroda, koji su kroz stoljeća živjeli i žive na području BiH. 'Ljiljanu' je važno neznalački napasti sve što se piše o BiH, kao da je pisati o toj državi i njezinim narodima isključiva povlastica onih koji zastupaju 'Ljiljanove' stavove. Zaboga, i drugi smiju pisati o BiH, to pravo nikomu nije pridržano", istaknuo je Barbarić, dodavši kako je Markovićevo djelo vrlo važno za proučavanje kartografije općenito, posebice BiH i susjednih zemalja. Djelo je izvorno, jer počiva na zemljovidima kao primarnim povijesnim izvorima. "Usput napominjemo da je Marković u obradbi sadržaja knjige primijenio strogu znanstvenu metodu, literaturu podijelio na zemljopisna i povijesna djela o BiH, na topografiju bosanskih naselja i na topografiju hercegovačkih naselja. Čak i naslovi poglavlja nijednom riječju ne daju povoda za 'Ljiljanove' zaključke. To upućuje na činjenicu da su zaključci doneseni prije pisanja osvrta na Markovićevu knjigu", istaknuo je dr. Barbarić. (Hina) mc