RDW 4. I.: ODNOS PREMA KOSOVU

RADIO DEUTSCHE WELLE - RDW 4. I. 1999. Paradoks "Nikada se ne treba prestati nadati. Stoga je možda moguće - sasvim apstraktno govoreći - poželjeti ovih dana sretnu novu godinu i ljudima na Kosovu. No, tko razmotri stvari nešto konkretnije, brzo će utvrditi da takve želje nemaju nikakvih izgleda za ostvarenje. Čak i kad bi vladari u Beogradu postupali nešto obzirnije i miroljubivije, a OVK nešto spretnije i odgovornije, te kada bi zapadni mirovni napori bili nešto sretniji i u prvom redu dosljedniji - vjerojatno nije moguće 1999. izbjeći novu, još goru epizodu rata na Kosovu. Teško je čak samo domisliti i teoretsko rješenje za to krizno područje. Diplomati već nekoliko mjeseci barataju različitim modelima autonomije, od kojih neki žele dati veća prava pokrajinskoj skupštini u Prištini, a neki osigurati jaču poziciju Albanaca u skupštini republike Srbije, odnosno u saveznoj skupštini u Beogradu. Neki pak žele ojačati općine na račun premoćne središnje vlasti. Sve su to zanimljivi modeli, ali u državi poput Jugoslavije vjerojatno će ostati tek puke špekulacije. Naime, bez obzira na Ustav, vlast u toj zemlji nije u rukama republičke ni bilo koje druge skupštine. Sva državna vlast u Miloševićevim je rukama. Konkretnije probleme rješava policija. To je zapravo pravi ustav te zemlje. Gdje svi zakoni ostaju tek mrtvo slovo na papiru, prava na autonomiju potpuno su nekorisna. Puna neovisnost Kosova bila bi zapravo daleko stabilnije rješenje. No, zanemarimo li činjenicu da ga je moguće ostvariti samo strašnim ratom, to rješenje u osnovi bi destabiliziralo okružje Kosova. Iz carstva Slobodana Miloševića moguće je istupiti samo teritorijalnim odcjepljenjem. To su pokazali Slovenci i Hrvati, Bosanci i Makedonci. Kosovski Albanci slijede njihov primjer. Bilo bi sigurno lakše raspustiti vladu nego odmah ukinuti čitavu zemlju - da se poslužimo varijacijom Brechtove izreke. No, ni to, nažalost, nije baš sasvim jednostavno. Početkom prosinca, glasnogovornik američkog ministarstva vanjskih poslova izgovorio je sljedeću rečenicu: Milošević je problem a ne rješenje. No, već dva tjedna kasnije Richard Holbrooke ponovno je otputovao u Beograd, gdje je izričito demantirao tvrdnje o promjeni američke politike prema Miloševiću. Dakle, još prevladava mišljenje da nije moguće odreći se stabilnog pregovaračkog partnera kakvi autokrati obično jesu. Točno je da bi se stanje vjerojatno prvo pogoršalo kada bi Zapad iznenada odbio pregovarati s Miloševićem. Ako Zapad uistinu razgovara s Miloševićem, mora razmisliti kakva bi trebala biti sudbina razorene zemlje. Trajni mir na Balkanu stoji - uz angažman i maštu - ponajprije jako puno novaca. Trajna stabilizacija podrazumijeva također konkretno razmišljanje Europske unije o vlastitim budućim granicama i odgovor na pitanje nisu li problemi na Balkanu zapravo već danas i njezini vlastiti problemi. Hoće li Srbija jednoga dana postati članicom EU - i ako hoće: pod kakvim uvjetima? Tek bi konkretna šansa za integraciju mogla pokrenuti iz mrtvila srpsku oporbu a time i demokraciju. No, u takvu se šansu danas vjerojatno još manje vjeruje nego prije samo pola godine. Tko pak želi potisnuti u drugi plan probleme na Balkanu, uistinu nije našao loše društvo u Miloševiću. Sve dok je ovaj na vlasti, moguće je svakih nekoliko godina zahtijevati njegovu izolaciju ili njegovo razvlašćenje, ili proglašavati sukobe, koje širi oko sebe, etničkim plemenskim borbama bez ikakve veze s XXI. stoljećem. No, tko se odluči za tu varijantu, mora smireno pratiti i rat na Kosovu - i jednoga dana vjerojatno oružanom silom od vlastitih granica odgurnuti 100 tisuća izbjeglica s tog područja. Najmanje što bismo si trebali poželjeti u 1999. jest nešto manje licemjerja", smatra Norbert Mappes-Niediek. (RDW)