US NY TIMES 4. I. EURO

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 4. I. 1999. Veliki skok Europe List donosi komentare nekolicine stručnjaka o monetarnoj integraciji jedanaest europskih država. Laura D'Andrea Tyson, predsjednica Povjerenstva ekonomskih savjetnika za prve Clintonove vlade, drži: "Euro je dobra vijest za američko gospodarstvo bude li njegovao političku stabilnost i gospodarski rast Europe. No taj dobroćudni posljedak ni u kom slučaju nije siguran. Dinamičnije europsko gospodarstvo ojačalo bi europsku potražnju za američkom robom i uslugama, a američkim ulagačima donijelo bi privlačljivije prigode. Veći napredak povećao bi europsku spremnost na suradnju sa Sjedinjenim Državama u daljnjoj liberalizaciji trgovine s tržištima u razvoju i u jačanju multilateralnih ustanova za borbu protiv nemira na globalnim financijskim tržištima. Djelotvorniji europski proizvođači značili bi oštriju konkurenciju i stoga, za neko vrijeme, bolju izvedbu američkih kompanija. Ti dobici uvelike bi prevagnuli nad očekivanim malim rastom kamatnih stopa u Americi, dok se euro pojavljuje kao alternativna pričuvna valuta. No postoje ozbiljniji rizici. Prihvaćanje eura zemljama članicama onemogućava iskorištavanje valutnih prilagodba kao načina ublažavanja inflacije. Nova Europska središnja banka odredit će zajedničku monetarnu politiku, no njezini će učinci biti različiti od zemlje do zemlje. Nadalje, s poveljom koja omogućuje izolaciju od državnih političkih vođa te određuje inflaciju kao njezin jedini cilj, banka nema ni mandata ni sklonosti da stimulira rast ili ublažava cikličke padove. Ukratko, zemlje članice unilateralno su se lišile važnih oružja za borbu protiv nezaposlenosti i recesije. To je razlog zbog kojeg su mnogi ekonomisti poput mene i dalje sumnjičavi prema uspjehu eura iako se žarko nadaju da će se takva sumnjičavost pokazati neopravdanom. (...)" Michael Portillo, bivši britanski minstar obrane, kaže: "U europskoj gospodarskoj i monetarnoj uniji ne radi se o ekonomiji, već o politici: promišljenom premještaju moći s država - nacija na vladu Europe u nastajanju. Amerikanci bi se trebali brinuti jer bi iz toga mogla nastati Europa koja je i manje demokratska i više antiamerička. Još od biblijskih vremena, kad je Krist držao u zraku kovanicu sa slikom Cezara, smatralo se da onaj tko nadzire valutu ima političku moć. Europa ne može imati zajedničku valutu i centraliziranu monetarnu politiku bez spajanja svoga gospodarskog odlučivanja, uključujući i nadzor nad vladinom potrošnjom i porezima. Odluke koje najviše utječu na živote građana - kamatne stope, rast i nezaposlenost - donosit će Europska središnja banka, koja je potpuno neovisna. Glasači će izabirati vlade koje su odustale od moći da vladaju. Europska gospodarska politika alternativa je američkom pristupu laissez - faire. Europske vlade mnogo troše i oporezuju, pretjerano reguliraju svoja tržišta rada i uzdržavaju prekomjerno skupe socijalne programe. Takva politika donijela je visoku nezaposlenost, no graditelji nove Europe misle o njoj kao o humanijem 'trećem putu' između socijalizma u starom stilu i navodnih razornih socijalnih posljedica američkog načina. Stvaranjem novog gospodarskog bloka s više stanovnika od Sjedinjenih Država, europski se vizionari nadaju zaštititi europsku nedjelotvornost i birokraciju od globalne konkurencije. To nije sve. Europa također planira imati vlastitu obranu i vanjsku politiku, o kojoj će odlučivati većina, glasovanjem među zemljama članicama. Sjedinjenim Državama nije trebala najnovija iračka kriza da bi vidjele kako europska politika utemeljena na konsenzusu neće biti proamerička. (...)"