IT STAMPA 4.1.SCHROEDER-PREDSJEDANJE EU

ITALIJA LA STAMPA 4. I. 1999. Sumnje u Schroedera, vjerojatnog kočničara "Prvi put tijekom posljednje četvrtine stoljeća (praksa turnusnih europskih predsjedanja potječe iz 1974. i bila je ideja Giscarda D'Estainga), na njemačko se 'polugodište', koje je započelo 1. siječnja, gleda sa sumnjom. U prošlosti, kada je red za predsjedanje bio na Saveznoj republici, bez obzira tko ju je vodio, socijaldemokrat Schmidt ili demokršćanin Kohl, očekivao se korak naprijed prema integraciji, ili prijedloge i poticaje u tom pravcu. Sada je drukčije. Upravo kad rođenje eura potiče velika kolektivna očekivanja. Nije riječ o tome da se crveno-zelena vlada Gerharda Schroedera odriče europeističkih tradicija Bonna. Recimo da pokazuje da ih tumači na drugi način. Šire, pobjednička koalicija izbora od 27. listopada odašilje zbunjujuće, proturječne, katkada i uznemirujuće, signale. U Rimu se uhićuje kurdski gerilski vođa na osnovi njemačkoga naloga za uhićenje, no potom Bonn odbija zahtjevati njegovo izručenje. Talijani, to je vaš, odnosno naš, problem. Iračka kriza. Tko je ovdje bez krivnje, među Europljanima, neka baci prvi kamen, no, bilo to dobro ili loše, tko je za intervenciju kaže DA, tko je protiv kaže NE. Njemačka, međutim, kaže NA, što je možda kompromis između Schroederovog 'da' i 'ne' njegova ministra vanjskih poslova, zelenog Fischera. Istog onog Fischera koji je već kritizirao strategiju NATO-a, možda i opravdano, no jednostrano, bez ikakve preventivne rasprave s drugim Europljanima, da Amerikance i ne spominjemo. Toliko o politici. Zatim je tu ekonomija. Schroeder ne čezne za eurom, i to je kazao, podilazeći opiranju Nijemaca da se odvoje od marke. Onda se, očito, prilagodio novoj stvarnosti. No superministar gospodarstva, Lafontaine, napustio je veliku bruxellesku svečanost od 31. prosinca. U novoj vladi veći zanos budi smanjivanje njemačkog priloga u proračun zajednice, nego budućnost nove valute.(...) Ako Schroeder kaže da više nema namjeru 'financirati blagostanje susjeda' i 'rješavati probleme Europe njemačkim doznakama', njegove su riječi na pola same po sebi očite a drugom polovicom zabrinjavajuće. Opravdano je da Njemačka sa sebe želi skinuti 'pokajničku' prošlost, ali krećući u kojem smjeru? Rizik, kako bilo, ne predstavlja toliko njemački nacionalni duh koji nadvladava nad onim europskim, koliko ga predstavlja jedna smušena faza, u kojoj zajedno žive različiti ciljevi, izazivajući prazninu u odlučivanju, upravo u prvom polugodištu eura. Taj drugi rizik nije samo Njemački, već se tiče i najvažnijih partnera Njemačke među kojima je i Italija. Oni moraju nadvladati iskušenje, ako ono postoji, da se okoriste njemačkom nesigurnošću, kako bi ga okrenuli u korist svojih državnih, gospodarskih, političkih, ili čak strateških (NATO itd.) teza. Moraju sudjelovati u određivanju zajedničkog realističnog smjera, koji će uzimati u obzir određene nove prioritete, no koji neće zaboravljati, već će, štoviše, naglašavati prioritete koji postoje oduvijek. Prioritete koji su bili, u Njemačkoj, Adenaurovi i Brandtovi, Schmidtovi i Kohlovi", piše Aldo Rizzo.